DOHVATITI SNOVE

Prvo poglavlje

Olujna noć nije Vanji dala sklopiti oči. Sve vrijeme je sijevalo, grmilo, pa opet sijevalo, i opet grmilo. Sjetio se da su u školi učili kako će brzo saznati da li se oluja približava ili udaljava. Brojao je sekunde od sijevanja do grmljavine, stalno, pa ako se razmak smanjuje onda se oluja približava, a ako se povećava, onda se udaljava. To je zbog razlike u brzini svjetlosti i brzini zvuka. Iz poznavanja prirode je dobio četvorku, odgovarajući baš tu lekciju. Nije znao zbog čega, ali mu je četvorka bila najdraža ocjena. Tako je, stručno upotrijebivši znanje koje je samo prije nekoliko dana stekao u školi, konstatovao na svoju veliku žalost da se oluja ne udaljava, nego se velikom brzinom približava.

Snažni olujni vjetar je bacao ledene kapi kiše u prozor i jako njihao grane obližnjeg drveta, koje su po plafonu i zidovima, svojim sjenkama pravile stravične slike i figure. Lebdjeli su iznad i oko njega likovi iz horor filmova, jezivo mu se smijući, tačnije, kezeći mu se u lice svojim velikim krezubim ustima, prijeteći da će se svakog trenutka neka od tih figura otkačiti sa plafona i pasti ravno njemu u krevet. On bi se najradije pokrio jorganom po glavi, kao što se i preporučuje u takvim prilikama, ali nije smio. Morao je sve te sjenke, ta strašila držati na oku, pa kada se, ne daj Bože, dogodi da mu neko od njih i padne, stropošta se u krevet, da može blagovremeno reagovati: iskočiti iz kreveta i najvećom brzinom, koja se u takvim posebno opasnim prilikama može postići, odjuriti u spavaću sobu svojih roditelja i u njihovom toplom zagrljaju pronaći bezbjednost, a potom i miran san. Mogao je on to odmah uraditi i da mu ne padne ljuljajuće strašilo u krevet, ali se bojao da će će mu se ujutro za doručkom smijati i govoriti kako je kukavica, i kako je još mali, i kako nikada neće ni odrasti. Eto, zbog svega toga on je jako stisnuo zube i široko otvorio oči, gledajući kako sjenke grana po plafonu i zidovima, nošene olujnim vjetrom, prave najčudnije i najraznovrsnije strašne slike.

A vjetar koji je bučao i hučao, donoseći i druge zvuke, nije prestajao. Bilo je tu i cviljenja, mjaukanja, jauka strašnih, kao kada nekog živog deru. I kikot se čuo, ali nekakav daleki, ledeni. Osjetio je kako mu se koža ježi i kako ga suze u očima peku kao da su živa vatra. Trpio je velike muke, ali je morao izdržati, nije smio ni trepnuti. Znao je, da ako samo trepne jednim okom, da će odmah bar dva strašila da mu se sa plafona stropoštaju u krevet, i tu bi mu bio kraj.

Tek negdje pred zoru počelo se produžavati vrijeme od sijevanja do grmljavine, i to ga je malo opustilo. Zamišljao je kako oluja preko polja i gora odlazi negdje daleko, i kako sada tamo negdje plaši neku drugu djecu. A možda
se i istrošila, ispljuštala, izsijevala i izgrmila, pa se sada zavukla u nekakvu napuštenu šupu i malo odmara. Malo, samo par dana, dok se osnaži, pa će opet ona da grmi i ljulja strašila od sjenki po zidovima i plafonu. I zašto se baš strašne oluje događaju noću? Kada je to po danu, onda je to nevrijeme, nema sjenki, nema strašnih zasljepljujućih sijevanja, nego, onako nekako, kao kada za rođendan tetka Nataša donese foto-aparat pa se slikaju dok on duva svijećice.

I nije tačno da će ti se želja ispuniti ako jednim potezom pogasiš sve svjećice. Njemu se nikada nije ispunila želja, a poželio bi samo drvenog konjića, kakvog je imao drugar iz razreda, Laza. Taj njegov drveni konjić bio je igračka generacijama. Njegov djed ga je dobio za svoj sedmi rođendan, što znači da mu je preko sto godina. Ništa mu ne fali, sem što mu je rep malo nakrnjen, a to ga je od muke odgrizao Lazin otac kada je bio mali. Lazo ne zna kakva je to muka bila, ni čime je izazvana, ali svejedno, muka je muka. Događa se i to, svakako. Jedanput je Lazin pokojni djed Luka, taj isti što je i dobio tog drvenog konjića za svoj sedmi rođendan, od te muke, ili neke druge, pet dana radnih u sedmici prećutao put od kuće do škole, i od škole do kuće, a pješačilo se, bogami, veli Lazo, i po dva do tri sata, što uzbrdo, što nizbrdo, što po ravnu. Ostali đaci, njegovi saputnici, djeca iz njegovog sela na brijegu i iz sela u dolini, pokušavali su da ga nagovore da progovori, da se nasmije, ali ništa. Skakali su, kotrljali se pored puta, kreveljili, kezili i izvodili, kako se to tada govorilo, razne kerefeke, ali džaba. Lazin pokojni djed ni da pogleda, ni da prozbori, ni da trepne. Kada ga je sljedećeg ponedjeljka ta muka prošla, on se šalio, pjevao i pričao sa svima o svemu i svačemu, samo ne o razlozima svoje ćutnje i muke koja ga je na to natjerala. O tome ni da zucne. Kakva je to muka bila ni do dana današnjega niko, nikada, i nikako nije uspio da sazna.

Ali kada se Vanja sjetio tih susjednih sela sa brijega i iz dola, iz kojih djeca već decenijama idu zajedno u školu i vraćaju se istim putem, sjetio se još nečega što mu je Lazo pričao. Istina, to je iz vremena kada je Lazin otac bio dijete, ali za pretpostaviti je da je taj problem bio aktuelan i za vrijeme njegovog djeda, kao što se ponavlja i danas kada Lazo za vrijeme zimskog raspusta ode kod bake na selo. Naime, u pitanju je staza za sankanje. Da, za nevjerovati je, jedna obična staza za sankanje, dugačka ukupno nešto oko dvije stotine metara ili za koji metar manje ili više. Negdje, otprilike na sredini staze, presjeca je seoski put, koji u stvari i razdvaja ta dva sela. Ako bi se ovi iz gornjeg sela sankali samo na teritoriji koja pripada njihovom selu, staza bi bila i upola kraća, i morali bi biti baš pravi majstori, super vozači, pa u punoj brzini, kada dođu na seoski put, naglo skrenuti lijevo a da se ne prevrnu. Ovi iz donjeg sela imali su sličan problem kada bi se sankali samo na svojoj teritoriji. I njima bi, takođe, staza bila upola kreća, a i padina je nešto blaža od puta ka dole, tako da ne bi mogli postizati onakvu brzinu, koju postižu kada krenu odozgo, s vrha, iz sela svojih susjeda. Stazu su morali praviti zajedno djeca iz oba sela, svaki put, a tu je i nastajao povod za svađu. Gornjoseljani su htjeli da staza kreće s najuzvišenijeg mjesta, s lijeve strane staroga hrasta, praveći pri tom malo oštriji luk, koji je već na startu usporavao brzinu, a donjoseljani su insistirali na tome da staza kreće sa desne strane istog tog hrasta. Bila bi, istina, za par koraka kraća, ali bi se vrlo brzo postigla idealna brzina. Nakon svih svađa i prepirki, uvijek su se pravile dvije startne staze i svako je vozio svojom. To je, kao što je bilo i za očekivati, na samom startu, odmah ispod hrasta, gdje se te dvije staze stapaju u jednu, nastajalo sudaranje, guranje, prevrtanje, psovanje dječaka i plakanje djevojčica. Ali šta ćemo, tako su im djedovi i očevi radili, pa će, izgleda, morati i oni.

Mati ga je jedva probudila da ide u školu, koja je i Lazi i njemu bila ispred nosa u odnosu na jadnu djecu, gornjoseljane i donjoseljane, koji su, kao što znamo morali pješačiti i po dva–tri sata. Naravno, na pitanje: ”Da li se naspavalo mamino luče?”, nije smio ispričati kako je burnu i strašnu noć imao, nego je samo promrmljao:

–Da, hva–la. Do–bro ju–tro, ma–ma.

To jutro je za fazon uzeo robota. Naime, kretao se, govorio i ponašao kao robot. Mati je već naučila za te njegove fazone i dobro se uklapala, ali tata nikako da shvati da dječak njegovih godina još uvijek može da se igra, s tim što su to sada igre koje pored glume zahtijevaju i kretnje, koje je mora dobro ”snimiti” sa crtaća. Svaki taj pokret mora biti oštro odsječen, kao trenutak zaustavljen u vremenu. I govor je morao isto tako biti podijeljen na slogove koji se izgovarao hladno i odsječeno, bez emocija, tako da je to ”Dobro jutro mama”, izgovaralo se kao ”Do–bro ju–tro ma–ma”. A to tata, naravno, nije shvatao, nego bi ga novinama u prolazu udario po šotari, izgovarajući onu svoju legendarnu rečenicu:

– Pamet u glavu! – kao da mu je šotara, ili guza, kako to mama voli da kaže, glava.

Kada se vratio iz kupatila, gdje je izvršio vrlo složenu operaciju robotskog umivanja, (da li se roboti uopšte umivaju, s obzirom da su od željeza i da mogu da zarđaju? Ne, on je robot od plastike, ne može da zarđa.), s nogu je pojeo jednu krišku hljeba sa eurokremom i popio čašu hladnog mlijeka iz tetrapaka. Više bi volio da je to bila bakina kriška hljeba sa kajmakom i pekmezom od šljiva i toplo svježe pomuženo i skuhano mlijeko, sa debelim kajmakom na površini velike bijele šolje sa tamnoplavim pjegama po sebi. Dok je uzimao torbu sa knjigama mati mu je rukom malo popravila frizuru i sočno ga poljubila u oko. Stao je kod lifta da sačeka Lazu, koji je stanovao na petom spratu, a Vanja je stanovao u visokom prizemlju. Zbog toga je Lazo za sebe govorio da je gornjoseljanin, kao što su bili svi njegovi preci i otac, a za Vanju je govorio da je donjoseljanin, zato što je stanovao niže. Lazo izađe iz lifta sa zdravim širokim osmjehom, koji mu je rijetko kada izostajao prilikom jutarnjeg susreta, lupi ga veselo šakom po ramenu i reče:

–Đe si, Vanja? Kako je jutros moj donjoseljanin?

Vanja odbaci fazon robota i poprimi onaj veseli dječački izraz lica. Zagrli Lazu pa mu reče:

– Kako je kod vas gore u oblacima bilo noćaske, kad je grmilo? Jesi li se opet skupa sa jorganom i jastukom zavukao pod krevet i rekao da dok je u tebi srca junačkoga ne izlaziš ispod kreveta?

– Nisam mogao. Jeca strašljivica mi se uvukla u krevet kada je prvi put zagrmilo. Živ sam se isprepadao, a nisam mogao pred njom da pokažem da se bojim, nego sam se pravio kao da to nije ništa strašno, čak sam i nju kuražio – reče veselo Lazo. Prođe kroz staklena ulazna vrata u zgradu, sjede na gelender i spusti se skroz do trotoara. Tu sačeka Vanju koji nije smio tim kliznim putem, nego onim sigurnim, stepenik po stepenik. Zagrliše se, pa skakućući u ritmu odoše u školu.


Tatina radna soba za Vanju je bila strogo zabranjena zona, po cijenu života. To, kad kaže po cijenu života, Vanja misli na batine koje bi primio u slučaju da ga tata zatekne u svojoj radnoj sobi, pogotovo ako bi dirao kompjuter. A, kao što Lazin tata veli: zabranjeno voće je najslađe, tako je i on silno želio da se igra baš u tatinoj radnoj sobi. Prosto ga je nekom magnetnom snagom privlačila ta soba. U stvari, kada malo bolje razmisli, to i nije bila neka naročita soba: radni sto, na njemu kompjuter, uvijek puna pepeljara, smrdljiva čaša iz koje je Vanjin tata pio votku, papiri sa rukom našvrljanim idejama, desetak pokvarenih plinskih upaljača, mnoštvo flopija i CD-ova. Jedna fotelja za čitanje sa stolnom, bolje rečeno zidnom lampom iznad glave onoga ko tu sjedi i nešto čita, te svud po zidovima stalaže sa mnoštvom raznih knjiga. Na stotine knjiga tu se nalazilo, od slikovnica do enciklopedija. Nije bilo knjige koja mu je trebala za lektiru a da u biblioteci njegovog tate nije bila. Čisto ga je bilo sramota, jedini u razredu nije dizao knjige na čitanje u školskoj biblioteci, a nije bio član ni gradske biblioteke. Svi su ga zbog toga gledali nekako ispod oka, a naročito Vesna iz prve klupe do prozora. Kada bi se spomenulo nešto na tu temu, ona ga je samo značajno pogledala i jako visoko digla desnu obrvu. To je doživljavao kao šamarčinu, onu, što bi njegov tata reka, vaspitnu. Inače, nikako nije mogao shvatiti kako to ljudi batinama vaspitavaju svoju djecu, a žele da ona odrastu u mudre, miroljubive i pametne ljude, koji će, valjda, i svoju djecu vaspitavati batinama. Lazin otac bi znao reći:

– Batina je iz raja izašla! Evo, mene je moj otac znao odrati od batina, tukao me je, što kažu, k'o vola u kupusu. Pa šta mi fali? Koliko sam veliki i težak, toliko sam bogat i pametan. Sto dvadeset i tri kilograma žive vage, da prostiš!

Istina, kao i svi pisci, valjda, i njegov je otac znao često mijenjati rasopoloženje. Neki put ne da mu ne bi branio, nego bi ga čak i lično pozvao da uđe u tu famoznu radnu sobu, da se popne na onu fotelju i da preko tatinog ramena gleda kako on to radi, tačnije piše na kompjuteru. Ako bi bio izuzetno razpoložen, između dva gutljaja votke, pokazao bi mu kako se pali kompjuter, ulazi u program, kuca, snima, štampa i slično. Vanju je, u početku naravno, najviše interesovala spajalica sa očima i obrvama, koja se pojavila u uglu monitora i namigivala mu. Sve vrijeme je gledao samo nju i imao je osjećaj da bi mu ta spajalica nešto važno htjela saopštiti, ali da nije mogla zbog tate, jer je on odrastao čovjek i ne zna više da se igra kao dijete. Vanja se često pitao da li je on ikada i bio dijete. Kasnije, kada mu je Lazo pričao o tom famoznom fejzbuku i intrnetu. O tome šta se sve može sa tim kompjuterom. Jako se zainteresovao za isti.

– Pa, čovječe, pola djece iz razreda ima formiran profil na fb-u...

– Šta ti je to fb?

– To je skraćenica za fejsbuk. To ti je društvena mreža na internetu. Pola djece iz razreda ima formiran profil na fb-u, a ti se tu interesuješ za nekakvu spajalicu u kompjuteru. Ponekad mislim da ti živiš u stravičnim uslovima i da te tvoj stari takvim svojim postupcima unazađuje.

– Pretjeruješ Lazo. Nije on tako strog, ali stalno je zaposlen i u frci da zaradi nešto novaca da možemo normalno živjeti.

– Ma, znam, i kod nas je isto. Ali fejsbuk ne smiješ propustiti nikako. Ljudi se druže tu, stavljaju svoje fotke, pjesmice i svašta nešto. Vidjećeš, super je. Sljedeće godine, kada budemo šesti razred, imaćemo predmet informatika. U školi ima kabinet informatike, i svaki učenik radi na jednom kompjuteru. Veoma je zanimljivo, vidjećeš!

Čvrsto je odlučio da iskoristi prvu zgodnu priliku i uđe u tatinu radnu sobu, uključi kompjuter, i prvo potraži onu spajalicu, pa da se sam uvjeri da li mu ona ima šta kazati u povjerenju ili ne, a onda prema Lazinim detaljnim uputama koje je zapisao formirati i taj fb profil.

Prvo je trebalo dobro i do detalja isplanirati taj poduhvat. Lazin otac bi često govorio da je dobra organizacija pola posla. Za tu priliku je izabrao subotu. Subota je kao stvorena za tu akciju, kojoj je dao konspirativno ime ”Spajalica”.
–Zašto subota? – pitao je Lazo na velikom odmoru, preko velikog zalogaja još većeg sendviča.

– Zato što subotom već s jutrom moji se razlete svako svojim putem: mama ide na pijacu, pa kod svoje frizerke ili obratno, ne sjećam se više, a tata na redovno sastajanje sa svojim pajtašima, piscima, muzičarim i slično, u kafanicu koju, ne znam zbog čega, zovu ”Biblioteka”, kada je tamo jedina knjiga bila, u stvari, velika teka u kojoj je teta Goga upisivala njihov dug za popijene votke, vinjake i slično.

– Postoji li opasnost da se neko od njih dvoje vrati, a da ti to ne primijetiš, da se, ono, zaigraš?

– Ne postoji, ali pazi, ni u kakvom slučaju, i ni u kojem slučaju se neko od mojih staraca ne može vratiti a da ja to ne saznam, bar dva-tri minuta ranije, što mi je dovoljno da se vratim do svoje sobe i uzmem kao da nešto učim, pišem zadaću i slično.

– Kako si to osigurao, mame ti? Ti sam ne možeš švrljati po tatinoj radnoj sobi i motriti kroz prozor na glavni ulaz u zgradu. Je li tako?

– Ne mogu.

– Naravno da ne možeš. I, kako si to zamislio?

– Tu će mi pomoći moj najveći i najdraži prijatelj...

– Stop, stoj, stani! Zaustavi se tu. Znam na koga misliš i to ne dolazi u obzir. Izvini, ali ja se u te stvari ne miješam. Ne želim da imam išta sa tim.

– Pa sam si tražio da ti ispričam kako sam to zamislio. Dobro, ako ne želiš, više ti o tome neću pričati. Dobićeš izvještaj na kraju. Je li važi?

– Kako na kraju? Kakvom kraju? Kako može nešto imati kraj što nema ni početak? – čudio se Lazo izbuljivši u Vanju one svoje krupne oči, a uši mu se nekako raširiše i pomjeriše naprijed, kao kod slona, samo u minijaturi.
Gornjoseljani su i inače bili prepoznatljivi po buljavim očima i klempavim ušima. Kada bi se šalio on bi mogao pomjerati uši i to svako posebno, a oči bi, tačnije zjenice očiju, približio skroz, kao da gleda u vrh svoga nosa.

– Ovaj moj plan ima i početak, i sredinu, i kraj. Ja ću ga sprovesti u djelo po cijenu života.

– Po cijenu svoga života, ali ne i moga života.

– Ko je tebe uopšte i zvao da učestvuješ u mom poduhvatu? Tu nema mjesta za kukavice, a vi gornjoseljani ste najveće kukavice na svijetu.

To je Vanji, što bi se ono reklo, bio poslednji adut, kec iz rukava, jer Lazo je bio posebno osjetljiv kada ga neko naziva kukavicom i pokušava okaljati slavne junačke odlike koje su vjekovima krasile gornjoseljane, za razliku od donjoseljana. Ni bliža a ni dalja istorija, pa čak ni lokalna prepričavanja događaja, ne spominju nikakvog donjoseljanina kao junaka.

– Pa rekao si da ćeš to učiniti uz pomoć svog najboljeg prijatelja, a ti nemaš boljeg prijatelja od mene. I ko kaže da sam ja kukavica? Ko? Niko! Naravno da niko ne govori tako, to ti samo izmišljaš da bi me naljutio i nagovorio da ti se pridružim u tom tvom suludom planu. E, ako misliš da si me uspio nagovoriti na tu glupost, mogu ti reći da si i uspio. Tvoj sam. Da čujem plan!

– Znao sam da si pravi drugar. Ovako sam smislio: Ujutro...

– U subotu!?", volio je Lazo da prekida govornika, ne da bi ga zbunio, nego onako, činilo mu se da tako dogovor dobija na ozbiljnosti i važnosti.

– Jeste, u subotu ujutro...

– Za tri dana!?

– Jeste, u subotu ujutro, za tri dana. Poslije doručka ja ću doći do tebe da mi posudiš šestar ili neku drugu glupost koja mi tog momenta padne na pamet, a to će, u stvari, tebi biti znak da su moji izašli i da počinjemo sa akcijom. Kada se ja vratim u svoj stan, ti ćeš uzeti čitanku i izaći na onu terasu sa koje se može vidjeti ulaz u našu zgradu i učiti pjesmicu.

– Kakvu pjesmicu, pa nemamo nikakvu pjesmicu za naučiti?! Imamo li? – usprotivi se Lazo, a uši mu počeše da strižu kao kod koze.

– Nemamo, naravno da nemamo, ali jedino kada učiš pjesmicu napamet ne moraš stalno buljiti u knjigu, tačnije, možeš posmatrati ulaz u zgradu a da to nikome ne bude sumljivo. Je li ti sada jasno, glupsonu jedan glupi – naljuti se Vanja i diže svoj prćasti nos prema nebu.

– Dobro, nemoj sad da se ljutiš. Izvinjavam se. Evo, izvinjavam se još jednom. Nastavi, molim te.

– Nastaviću, ali te molim da mi više ne upadaš u riječ i ne zbunjuješ me tako glupim pitanjima.

Vanja otpuhnu i umorno pogleda u nebo, kao da je veliki teret skinuo sa leđa. A onda, samo nakon par trenutaka, u oko mu se ponovo vrati onaj sjaj i razdraganost, pa stišavši, nastavi žarko da priča detalje plana osvrćući se savaki čas i strahujući da ih ko ne sluša. Zvono za kraj velikog odmora ga u tome zaustavi. Njih dvojica ”nabaciše kosku”, zagrliše se i utrčaše u razred.


– Tata, tata! – utrča u kuću Vanja sav zadihan, projuri kroz hodnik, dnevni boravak pa u tatinu radnu sobu.

– Vanja, sine, šta se to događa s tobom? Kako to ulijećeš u sobu? Sav sam se istraumirao! – naljuti se Vanjin tata, skočivši iz svoje fotelje za čitanje, gdje očito nije ništa čitao, nego je po navici drijemao.

– Šta se to događa? Vanja, sine, jesi li dobro? – utrča Vanjina mama u sobu sa varjačom u ruci i viklerima u kosi povezanoj plavom maramom – A, ti?! – obrati se ocu Vanjinom – Šta se ti smiješ?

– Eto te kao ona vještica iz bajke o Ivici i Marici!

– Tata!... Mama!... Znate li šta smo danas učili u školi? U stvari, prvo, kako, odnosno zašto, to jest zbog čega se sve to događa? Mislim, to, pomračenje sunca! To je strava, kul, super kul. Stvarno.

– Idi, dijete, na smrt si me prestrašio. Pa zar je to način da se tako ulazi u kuću? Hoćeš li da poživčanim? A, je l' to hoćeš? – još je nešto govorila mama odlazeći u kuhinju, ali je oni nisu više razumjeli.

– Tata, da li ti znaš kako to, u stvari zašto, ne, ipak, kako dolazi do pomračenja Sunca?

– Jok, ti znaš! – nasmiješi se tata – E, sjećam se kada sam bio mali kao ti sada. Neki čika Pero, podvornik, podijelio nam je po parče stakla nekog razbijenog prozora, onda smo mi garavili ta stakla na plamenu svijeće koju nam je donijela razrednica. I onda smo kroz to zagaravljeno staklo gledali u Sunce, i lijepo smo vidjeli kako Mjesec nailazi, i, kao da jede Sunce. Gledali smo i smijali se, sretni što smo mi, tako mali, svjedoci nečega što se dešava u velikom, beskonačnom svemiru. Kada je to pomračenje Sunca?

– Sutra, za vrijeme četvrtog časa... Kako to, bio si mali kao ja, a razrednica ti dala svijeću? Zar nisi imao učiteljicu?

– Pa, mi smo polazili u školu sa punih sedam godina, i naša je škola bila osmogodišnja, a sada vi, kako kažu, pametnije generacije, polazite u školu sa šest godina, i ona vam traje devet godina. Mi smo nastavnike dobijali u 5. razredu, a vi sada tek u 6. Kontaš?

– Mi ne moramo na svijeću garaviti staklo, eno u kiosku pored škole već prodaju neke specijalne naočale. Mislim, specijalne za gledanje pomračenje sunca.

– Ma kakve specijalne naočale. Evo, ovako ćemo mi sutra promatrati tu rijetku svemirsku pojavu – malo se protegnuvši dohvati dva CD-a i pruži ih Vanji.
– Evo, stavi ovako jedan na drugi CD pa pogledaj u sunce kroz njih. Nemoj gledati kroz tu rupu u sredini nego kroz tijelo. Hajde, idi na terasu i provjeri ovaj moj patent.

Vanja izjuri a on se zavali u fotelju i brzinom svjetlosti vrati se mislima u svoje djetinjstvo, blago se smiješeći.






– Brzi su bolidi na auto-trkama, brz je zvuk, brzi su supersonični avioni koji lete brzinom i po nekoliko puta brže od zvuka, a ipak nisu ni blizu brzine svjetlosti – razmišljao je glasno Vanjin tata –Ali ni svjetlost nije najbrža na svijetu. Znate li šta je najbrže na svijetu? – pitao je u mislima svoje zamišljene sagovornike – Misao! Misao je najbrža na svijetu.

Bio je u pravu. Dovoljan je neki specifičan miris, neka melodija, riječ, fotografija ili slično, pa da se munjevitom brzinom, samo u toku djelića jedne sekunde čovjek vrati nekoliko desetina godina unazad, naravno, ako je star toliko, pa da se u mislima ponovo nađe u nekom drugom gradu, ambijentu i vremenu.

Sada se on na taj način vrati u svoj IV–a, u drugu klupu do prozora. Učiteljica Dika je sporo ali pažljivo, pomoću velikih drvenih trokutova, kredom na tabli crtala i pokušala da djeci objasni Pitagorinu teoremu. On je prilično uspješno, čak i lijepo, reklo bi se, sve to preslikao u svoju vježbanku i željno je očekivao da učiteljica stane baš do njegove klupe, to vidi i pohvali ga. Ona, pošto završi sa crtanjem, pažljivo odloži pribor i kredu, obrisa ruke o spužvu, potom dlanove nasloni na radijator da ih osuši, i blagim glasom se obrati djeci:
– Ko će, djeco, da nam ponovi kako glasi Pitagorina teorema?

– Pitagorina teorema glasi, ko se davi nek' se spasi! – promrlja poluglasno Ranko iz zadnje klupe, svojim, za njegove godine prilično dubokim glasom, a cio razred prasnu u smijeh.

Smijala se i učiteljica, i dugo joj je trebalo da umiri djecu.

– Mir djeco, mir! To nam Ranko ode u pjesnike?

– Stihoklepac – dobaci neko, što opet izazva buru smijeha.

– Mir djeco, mir! Dosta! Hajde, Slavice, kaži nam ti.

Slava, lijepa ali priglupa djevojčica, miljenica naše učiteljice, ustade, važno zamahnu kosom valovitom i samouvjereno lupi:

– Svako tijelo potopljeno u vodu, teži onoliko koliko teži istisnuta voda!

Opet razred prasnu u smijeh. Sa smijehom vam je tako. Zarazan je, i kad jedanput razred počne da se smije teško ga je zaustaviti. Potrebna je i najmanja greška učenička, glupost ili slično pa da se počnu ponovo smijati.

– Mir djeco, mir! Nije, Slavo dijete, tako glasi Arhimedov zakon, a Pitagorina teorema govori o pravouglom trouglu, o katetama i hipotenuzi. Pogledaj šta sam ja to upravo nacrtala na tabli. Da li sada možeš da nam kažeš, kako glasi Pitagorina teorema?

– A, to! Pa to je lako, malo sam se zbunila. Izvinjavam se. Pitagorina teorema glasi... – htjede Slava da odgovori na učiteljičino ponovljeno pitanje, ali Ranko zabrunda sakrivajući glavu iza Todorovića:

– ... ko se davi nek' se spasi!

Razred se sada bukvalno valjao po podu od smijeha, Slava se crvenila, a učiteljica je lupala velikim drvenim trokutom po katedri.

– Mir djeco, mir! ... Mir djeco, mir!... Šta je tu smiješno? Ništa nije smiješno. Ranko, idi u ćošak, pa tamo smišljaj svoje glupe stihove... Mir djeco, mir!... Slavo, sine, nastavi.

– Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbiru kvadrata nad obadvije katete – požuri Slava izbjegavajući uvod.

– Dobro je Slavice, u stvari skoro da je odlično, ali si napravila jednu gramatičku grešku. Ne kaže se obadvije, nego obe ili obje katete. Djeco zapamtite: može oba, može dva al' ne može obadva! Jeste li zapamtili?

– Jeeesmoooo!

– Šta ste zapamtili?

– Moooože oba, moooože dva al' ne moooože obadvaaa! – vikala su djeca što ih grlo služi.

I taman kada su očekivali da zvono označi kraj trećeg časa, što znači da ih čeka užina u holu škole i veliki odmor, na vratima se pojavi nastavnik geografije, priđe učiteljici i nešto joj je dugo i tiho govorio. Svi istovremeno ustadoše u pozdrav, kao dobro uvježban razred. Ona je samo klimala glavom. Razred se umirio, ni mušica se nije čula, očekivali su da će se nešto važno desiti. On pogleda na ručni sat i na njega pokaza prstom. Sada su se uloge zamijenile. Učiteljica je nešto tiho i brzo govorila, a on je klimao glavom. Interesantno, primijećivao je Vanjin tata, ni na jednom o njih dvoje sa lica ili iz očiju, nije mogao pročitati ništa. Nikakvog izraza osjećanja nije bilo. Nakon nekoliko minuta došaptavanja, njih dvoje klimnuše istovremeno glavama, geografičar se okrenu, i laganim, nekako gracioznim koracima, bez riječi učenicima, izađe iz razreda. Sva djeca su nijemo, široko otvorenih očiju gledala u svoju učiteljicu, očekujući da im se ona obrati svojim mirnim i ubjedljivim glasom i saopšti nešto jako važno.

Ona lagano, ne pogledavši ih, rukom dade znak da sjednu, što oni i učiniše. Odšeta do prozoro. Kratko je gledala u nebo pa im se okrenu. Govorila je trudeći se da tim svojim riječima da nekakav poseban značaj, nekakvu istorijsku vrijednost, kao da saopštava da se ukida školstvo i nastava, i da će od tada sva djeca biti slobodna, vesela i glupa.

– Djeco, vi ste vjerovatno već čuli od svojih roditelja ili na radiju, da će se sutra dogoditi nesvakidašnji nebeski prizor. Vi ćete to prvi put vidjeti. Ja sam, kao i svi stariji to imala prilike viđati i ranije, iako, moram priznati, ni ja nisam imala prilike vidjeti to ovolikog intenziteta, kao što će to sutra biti. Djeco, sutra ćemo gledati pomračenje Sunca, koje će biti skoro potpuno. Neće, naravno, biti mrak u sred bijela dana, ali će se poprilično smračiti.

– Moj tata kaže... – iz ugla se javi brundavim glasom Ranko, na koga su, zbog ove krajnje izvanredne svemirske situaciji bili zaboravili, pa čak se i učiteljica trznu, kad začu glas iza svojih leđa, ali se brzo pribra.

– Šta kaže tvoj tata, Ranko?
Učiteljica nije voljela kada je prekidaju, ali sada, zbog već pomenute situacije nije se ljutila na Ranka.

– Moj tata kaže da ako se u toku pomračenja Sunca gleda u Sunce, može se oslijepiti. Mislim, neće moj tata oslijepiti ako neko gleda golim okom u Sunce, nego onaj ko bude gledao u Sunce dok se ono pomrčuje. On može oslijepiti. Tako moj tata kaže.

– Pomračuje, Ranko, kaže se pomračuje, a ne pomrčuje. Pomračuje, tako je ispravno govoriti. Tačno Ranko, idi na mjesto, opasno je gledati tada u Sunce golim okom, ali mi, djeco, nećemo gledati tako, nego ćemo naše oči zaštititi sa parčetom stakla koje smo prije toga ogaravili na plamenu svijeće. O tome kako dolazi do pomračenja Sunca govoriće nam nastavnik geografije, drug Cvenić, kojeg ste maločas vidjeli, a koji će, sljedeće godine, kada pređete u peti razred, u takozvani viši razred osnovne škole, vama predavati geografiju. Taj kratki čas će se održati u kabinetu geografije, gore, na spratu, jer jedino taj kabinet ima crne plišane zavjese, pa kada ih navuče i napravi tamu u razredu, može sa modulima nebeskih tijela i lampe da vam dočara tu nesvakidašnju međuplanetarnu situaciju i ljepše vam to sve objasni. Molim vas da sada pođete za mnom, tiho, da ne ometate galamom nastavu u ostalim učionicama. Djeca su brzo ustajala, spremali svoje stvari u torbe, i žurno ali bojažljivo izlazili iz učionice, a onda u parovima išli za učiteljicom niz hodnik pa uz stepenice na, za njih nepoznati teren, gornji sprat.

Sprat škole je bio nepoznat zabranjeni prostor za mnoge učenike nižih razreda, tako da su se svi trgli vidno preplašeni, kada su, čim stigoše na okretište, ugledali velikog medvjeda u staklenom kavezu. Medvjed, naravno, nije bio živ nego prepariran, ali je djelovao kao da je živ. Učiteljica nije primijetila njihovo uzbuđenje, pa se nije ni zadržavala kod mede, nego nastavi žurnim koracima niz hodnik. Djeca su žurila za njom plašeći se da se ne izgube u tom nepoznatom prostoru, ali su se često osvrtali da još koji put vide medu. Tako je dolazilo do sudaranja, saplitanja, pa čak i do pada uz jaki zvonki tresak. Naravno, pao je Ranko, a zveknulo je njegovo metalno lonče, koje mu je služilo za užinu, tačnije za mlijeko, čaj ili kakao, zavisno šta je na jelovniku kojeg dana. Učiteljica mu priđe, uhvati ga za uho i tako mu pomože da ustane, a istovremeno držeći kažiprst druge ruke na ustima, stišavajući graju koja je prijetila da postane bučna.

Pažljivo su ulazili u kabinet geografije. Zavjese su bile navučene, svjetlo upaljeno pa je sve nekako bilo svečano. Po zidovima su bile okačene velike geografske karte svih kontinenata, a na posebnom zidu, između dvije velike vitrine, širila se još već karta naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, tačno nasuprot zida sa tablom i slikom druga Tita iznad nje. Izgledalo je kao da drug Tito gleda u kartu Jugoslavije.

I klupe su bile drugačije od njihovih klupa. Kod njih su bile u tri reda poredane klupe za po dvoje učenika i svako je imao svoju stolicu. Klupa je bila gore ravna, sa svijetlozelenim linoleumom, i imala je ispod prostor za odlaganje torbe, sveske, pribora i slično. Ove klupe viših razreda osnovne škole su djeca prvi put u životu vidjela i bila su oduševljena. Bile su duže od njihovih, poredane u dva reda, tamnozelene boje, drvene sa otvorom za umetnuti flašicu sa tintom i udubljenjem za odložiti držalo i pero. Nisu imali stolice, nego je u sklopu klupe bilo sjedalo, tačnije tri sjedala u jednoj klupi na preklop. Kada bi učenik ustao, sjedalo bi se samo podiglo. Isprobavajući to otkriće, djeca su digla toliku veselu graju uz strašno klepetanje sjedala.

Učiteljica je vikom pokušavala umiriti djecu. Nastavnik geografije mirno sačeka par trenutaka, pa kad vidje da joj ne uspijeva, tačnije, vidje da je djeca uopšte ne čuju i ne primjećuju, on priđe šalteru, okrenu ga i tako nastade mrak u učionici, a i tišina. On je šalter okrenuo jer su u vrijeme kada je on išao u školu prekidači se zvali šalteri i aktivirali su se na okretanje.

U razredu je vladala potpuna pomrčina i potpuna tišina, a ipak niko nije primijetio kada je nastavnik došao do katedre i upalio sijalicu u modulu Sunca, koja je osvjetljavala i mudule Mjeseca, Zemlje i ostalih planeta Sunčevog sistema. Govorio je tihim, a ipak potpuno razgovjetnim dubokim glasom. Djeca su se pretvorila u oči i u uši. Gledali su i slušali kao da su i sami u svemiru i sve to promatraju u prirodnoj veličini. On im je na primjeru objasnio kako dolazi do pomrčenja i Mjeseca, a i Sunca. Lagano je ručicom pri dnu modula pokretao Mjesec i kada je on došao između Sunca i Zemlje, njegova sjenka pala je na Zemlju, i on tu zaustavi da djeca dobro vide šta se to dogodilo. Dok su oni, nagnuvši se malo naprijed, pažljivo promatrali module, odjednom se na platnu okačenom na tablu, pojavi velika slika u boji. Predstavljalo je pustinju sa karavanom kamila i beduina, a u pozadini veliko narandžasto Sunce, kojeg je falilo poveliko parče. Proces pomračenja je bio u toku kada je fotografija snimljena. Smjenjivali su se foto-slajdovi sa dijaprojektora. Nastavnik je do u detalje objašnjavao gdje je i kada napravljen snimak, šta predstavlja, ko ga je i kako snimio i slično.

A onda iznenada, kao i kada je ugasio svjetla, tako ih i upali. Djeca se trgnuše, smijali su se pokrivajući oči ili ih trljajući, da ih svjetlost ne zaslijepi. Čas je bio gotov. Nastavnik bez riječi otvori vrata. Izlazili su žurno probijajući se u hodniku kroz gomilu djece, koje su zvali "bekavcima", a oni su njih zvali "akavcima". Logično, jer Vanjin tata je išao u I-a oni u I-b Danas se razredi, tačnije odjeljenja, umjesto sa a, b, c... obilježavaju sa 1, 2, 3... Možda zbog toga što ih sada ima puno više nego ranije. Nije teško zamisliti kako bi se to neki razred obilježavao sa IV-lj IV-nj IV-š, to kada bi bilo tridesetak odjeljenja istog razreda. A kada je on išao u školu, jedva da ih je bilo tri – četiri.

Onog momenta kada su se vratili u svoj razred kao da im je neki težak teret pao sa srca, sa leđa, tako su se osjećali laki i veseli. Da, tako je bilo u njegovo vrijeme. U vrijeme njegovog tate, pa tatinog tate i tako dalje, sve je to bilo čudnije, a u isto vrijeme i jednostavnije. Kako je koja generacija stizala o tome se znalo mnogo, mnogo više i tome se prilazilo sa manje pažnje i iznenađenja.


Vanja je zamolio tatu da mu da još jedan par CD–ova za njegovog najboljeg druga Lazu, i sada ih je nosio u tašni ništa ne govoreći o tome gornjoseljaninu. To je bilo iznenađenje. Čitavo prijepodne, tačnije prva tri časa su bila protkana temom o pomračenju Sunca. Na biologiji su, na primjer, učili o tome koliko su Sunce i njegovi topli zraci važni za razvoj biljaka, fotosintezi i sl., na fizici su izračunavali brzinu svjetlosti i razdaljinu između planeta, Sunčevih sistema, galaksija, a na srpskom su čitali šta su poznati pisci u svojim još poznatijim djelima pisali o Suncu. Najviše mu se dopala pjesma „DA JE MENI SUNCE BITI”, koju je napisao Kuzman Landeka, hrvatski pjesnik iz Rijeke. Prepisao ju je u svoju teku:

Da je meni sunce biti,
cijeli svijet bih obasjao.
Sunce da je meni biti
svih bih žarom ogrijao.

Da je meni sunce biti,
nigdje ne bi bilo zime.
Sunce da je meni biti
grijao bih i Eskime.

Da je meni sunce biti
plovio bih iznad mora.
Sunce da je meni biti,
jutru ja bih bio zora.

Da je meni sunce biti
svjetlo ja bih svima bio.
Sunce da je meni biti,
led bih mržnje otopio.

Dugo je razmišljao o toj pjesmi. Ranije, dok je bio treći ili četvrti razred i Vanja je pokušavao pisati pjesme. Tačnije pjesmice. Sjeća se jedne:

Gore nebo dole r'jeka
i cv'jeće miriše
Na vratima mama čeka
tatu i zabrinuto uzdiše.

Kada je pokazao tati svoje umotvorine on se nasmiješio i rekao da ima tu nečega, ali da mora još puno da pročita knjiga da bi postao pjesnik ili uopšte pisac kao što je i njegov tata.

– Genetika je čudo Božije! – ponosno reče i zali to sa malo votke.

Mama je sa divljenjem pročitala, prvo u sebi pa onda naglas. Sjela je pored svoga sina na dvosjed i rekla pažljivo.

– Lijepo je. Ima priču, što je najvažnije i rimuje se, što ne mora da bude toliko važno a lijepo je, ali ritam slogova mora da bude dobar. Evo, pogledaj: Prvi i treći stih se slažu, oba imaju po osam slogova, ako riječ rijeka izgovaramo: rjeka, što je gramatički neispravno ali je u poeziji dozvoljeno. To se na latinskom kaže „Licencia poetika“, što znači pjesnička sloboda. Evo, 'ajde da skupa brojimo slogove (zajedno su izgovarali slogove brojeći ih na prste): Go–re ne–bo do–le r'je–ka. Koliko ih je?

– Osam. – veli Vanja na brzinu prebrojavši pet na jednoj ruci i tri na drugoj.

– Jeste. E 'ajde sada da izbrojimo treću strofu: Na vra–ti–ma ma–ma če–ka. Koliko ovdje ima slogova?

– Opet osam – široko se Vanja nasmija pažljivoj majci. Sa njom je više volio razgovarati. Ona je uvijek imala vremena i strpljenja za njega, a tata rijetko kada.

– Tako je. Znači oni se slogovno slažu. Da vidimo hoće li se drugi i četvrti stih slagati po broju slogova. 'Ajde da prvo izbrojimo slogove drugog stiha, s tim što ponovo ovdje imamo onu pjesnički slobodu pa umjesto cvijeće, ti si napisao cvjeće: i cv'je–će mi–ri–še. Koliko sada imamo slogova u ovom stihu?

– Šest.

– Jeste, šest. To znači da toliko slogova mora imati i četvrti stih. Da vidimo koliko kod tebe ima slogova u četvrtom stihu: ta–tu i za–bri–nu–to uz–di– še. Koliko?

– Deeeseeett!? – iznenadi se Vanja.

– Jeste, sine, deset a treba nam šest, zar ne?

– Da, ali kako...

– Sada bi tvoj tata u šali rekao da je pisanje pjesama kao zidanje kuće sa ciglama. Pa kada dođe da ne može stati čitava cigla, zidar uzme parče cigle i to onoliko koliko mu treba. Dakle, ovdje imamo viška četiri sloga, zar ne?

– Da – reće Vanja nakon što je na brzaka ponovo prebrojao zadnji stih.

– Riječ od četiri sloga je ova. – Mama lagano podvuče olovkom riječ „zabrinuto“, pa kada nju izbacimo, kako izgleda čitava strofa. 'Ajde, glasno pročitaj.

– Gore nebo dole r'jeka
i cv'jeće miriše
Na vratima mama čeka
tatu i uzdiše.

– Vanja se opet široko osmijehnu, a okice mu srećom zablistaše

– Mama, ovo je super. Ti si kraljica!

Mama ga poljubi u vrele obraze, okrenu ga u pravcu vrata i blago udari u stražnjicu. Vanja odjuri u svoju sobu spreman da napiše svoju prvu zbirku do mraka.

Vrlo brzo ga je prošla volja za pisanjem i nije ni pokušavao dok nije pročitao ovu pjesmu. Tada mu se iznenada javi želja za pisanjem pa je čvrsto odlučio da će prvu svoju pjesmu napisati o pomračenju Sunca, koje će se dogoditi sljedeći čas. O čemu bi još mogao da piše? Ne o čemu, nego o kome? Baci kratak skriven pogled ka Sanji iz prve klupe do prozora. Bila je lijepa. Duga plava kosa joj je padala niz leđa, a samo po dva mala valovita pramena naprijed preko ramena. Velike kovrdžave šiške su joj prekrivale čelo, pa su njene modre oči dolazile više do izražaja. Imala je neboplavu rol-majicu sa blago zavrnutim rukavima, koja joj nije bila ni velika ni mala, nego taman. Široka rebrasta bijela suknja joj je malo prelazila koljena. Bijele su bile i soknice, a patike iste boje kao i majica. I kada se najmanje nadao ona ga brzo pogleda. Nije bio siguran da li je na vrijeme sklonio svoj pogled pa ga bojažljivo vrati na nju. Ona ga otvoreno gledala blago se smiješeći. Nešto mu toplo jurnu iz grudi u lice i imao je osjećaj da gori, i da mu je lice sasvim crveno.

Svi su jedva čekali kraj časa. Kada je zazvonilo učiteljica reče:

– Djeco, a sada uzmite svoje stvari i lagano krenite van. Popećete se na brdašce iznad škole kako biste nesmetano gledali pomračenje Sunca. Ko nema specijalne naočale za gledanje pomračenja Sunca ili nešto slično, neka ode do podvornika u radionicu da mu nagaravi staklo. Za sutra vam je domaći zadatak da opišete šta ste to vidjeli i kakav je utisak na vas ostavilo pomračenje sunca. Je l’ jasno?

– Jeeeesteeee! – zagrajaše đaci i jurnuše kao stampedo pored učiteljice i niz hodnik ka vratima za izlaz. Kada su stigli na par metara do vrata, počeše se snažno gurati sa ostalom djecom. Odjednom Lazo se zaustavi i viknu mu:

– Nazad!... Vanja, nazad!... Probijaj se ka radionici!

– Zašto? – upita ga Vanja iako je znao za razlog.

– Moramo do podvornika da nam nagaravi staklo, nećemo smjeti bez njega gledati u Sunce kada se pomrčuje.

– Pomračuje.

– Molim?... Šta si rekao? – vikao je Lazo, jer je graja bila toliko velika da su morali tako razgovarati iako su bili jedan kraj drugoga.

– Kaže se pomračuje, a ne pomrčuje. Idemo ka izlazu – potom ga okrenu ka vratima i snažno poče da gura u leđa prvog ispred sebe.

Lazo je još par puta pokušao da se okrene i da ga ubijedi da se vrate do podvornika, ali se Vanja pravio kao da ga ne čuje ili ne razumije. Kroz vrata su izletjeli kao da su bili izbačeni iz katapulta starih Grka.

– Stani čovječe, da ti kažem!... – držao je čvrsto jednom rukom Vanju, a drugom se držao ispod rebara sa desne strane pokušavajući da dođe do vazduha. Kada se malo primirio, nastavi:

– E, sada zbog tebe i tvoje zadrtosti moramo se vratiti do radionice da nam čika podvornik nagaravi dva parčeta stakla pa da na miru gledamo pomračenje Sunca, ako i mognemo više naći mjesta na brdašcu – zabrinuto pogleda na brdašce koje se sve više i više punilo đacima.

– Ne moramo – hladno mu odgovori Vanja.

– Naravno da moramo, čuo si učiteljicu.

– Naravno da ne moramo i ti si čuo učiteljicu.

– Slušaj, Vanja... – pokušavao je Lazo da bude smiren
– Ja znam da ste vi donjoseljani prirodno malo priglupi, a i da baš ne
slušate dobro na času, pa ću ti ponoviti šta je učiteljica rekla. Slušaj pažljivo, rekla je doslovce: “Ko nema specijalne naočale za gledanje pomračenja Sunca ili nešto slično, neka ode do podvornika u radionicu i ovaj će mu nagaraviti staklo.” Jesi li sada skontao?

– Šta ima tu da se konta, ali ti nisi dobro pazio, rekla je: “Ko nema specijalne naočale za gledanje pomračenja sunca ili nešto slično.” Dakle ko nema.

– A mi kao imamo te specijalne naočale.

– Ne, nego ono njeno “nešto slično”.

– Jedino što mi slično naočalama pada na pamet jeste monokl... Ono, naočale za jedno oko...

– Ma znam šta je monokl, nisam glup, ali nije ni monokl. Nešto slično, vidjećeš kada zauzmemo mjesto.

– Idemo do one stijene, slobodna je.

– Slobodna je zato što nije moguće na nju se popeti. Da nema moj vrli prijatelj Lazo gornjoseljanin krilca?

– Nemam, ali sam je neki dan istraživao i ustanovio da se vrlo lako na nju može popeti otraga.

– Kako da to niko sem tebe nije ustanovio? – zainteresovano ga upita Vanja kada su već stigli, a zatim zbunjeno zastade gledajući veliko, činilo se nesavladivo grmlje
– A kako misliš kroz ovo žbunje?

– Lako sam riješio taj problem. Pazi sad.

Ode do obližnjeg drveta i iza njega donese dva podugačka štapa veličine kao što su drška od metle. Sagnu se i kroz grmlje proturi štapove jedan do drugoga, i kada ih je naslonio na stijenu lagano ih raširi. Ukaza se mala kamena ploča koja je vodila do stijene. Brzo se popeše na stijenu, nadajući se da to drugi neće vidjeti. Jer ako svi jurnu na tu stijenu srušiće ih. Kada su se uvjerili da ih niko ne gleda smiriše se.

– E, sada daj...

– Šta? – Vanja se pravio kao da ne zna o čemu Lazo govori.

– Vadi iz torbe. Šta to imaš? – caklile su se od radoznalosti Lazine oči.

– Aaaa, to!? – reče Vanja i iz torbe izvadi neke grickalice.

– Šta ću sa tim? – začudi se Lazo.

– Pa jedi, tražio si. – šalio bi se Vanja i dalje sa njim da nije vidio
poznatu prijeteću facu i nakostriješenu kosu i uši koje su počele da se nesrazmjerno pomjeraju naprijed-nazad, pa brzo izvadi CD–ove i pruži mu dva komada.

– Evo, evo, šalim se, šta se odmah ljutiš? Juče mi je tata dao i isprobao sam,
super je. Ovako sastaviš dva, jedan na drugi i gledaš kroz njih. Pazi, nemoj kroz ovu rupu nego kroz tijelo.
Lazo pokuša da gleda, ali u Vanju.

– Ma ne u mene, konju, u Sunce gledaj.

– Ti si moje sunce, sunce li ti tvoje! – našali se Lazo uživajući u pogledu

– Joooj, super je. Kao užareni kliker... Ej, vidi, izgleda da je
počelo...Počelo je!... Počelo je!... Počelo je! – veselo viče da su ga svi čuli i okrenuli se ka Suncu, gledajući kroz razna pomagala i radujući se prizoru koji su mogli da vide po prvi put u svom životu.


Vanjin tata izađe na terasu i pogleda kroz CD–ove u Sunce, a mislima se vrati na sličan događaj kada se on kao mali po prvi put sreo sa tom neobičnom nebeskom pojavom.

Nastavnik geografije Cvenić, tapšanjem ruku smiri graju do potpune tišine. Bilo je za nevjerovati kakav je taj nastavnik imao autoritet. Sva djeca su ga se jednostavno bojala iako nije zapamćeno da je on ikada i digao glas, a kamoli da je nekog učenika udario.

– Molim, malo pozornosti – govorio je nekom mješavinom srpskog i hrvatskog jezika i često je naglašavao kako on govori čist hrvatskosrpski jezik. Tada je zvanični jezik bio srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ćirilica i latinica su bila dva ravnopravna pisma, tako da se u školi jedan dan pisalo ćirilicom a sljedeći latinicom.

Kada su se sva djeca pretvorila u uho, on nastavi svojim smirenim glasom:

– Djeco, da li svatko ima komad nagaravljenog stakla?

– Imaaammmooo! – razliježe se malim brdašcem pored škole, koje je i sada vjerovatno puno đaka. Inače, tu su još u vrijeme dok je on bio učenik te škole, govorilo kako će se tu napraviti ili amfiteatar na otvorenom ili tribine. Ništa od toga napravljeno nije, ali se još uvijek o tome govori.

– Dakle, djeco i štovani roditelji koji ste došli da skupa sa svojom djecom promatraju ovaj izvanredan kosmički prizor, ja ću skraćeno opet ponoviti svoje predavanje o tome. Pomračenje Sunca je fenomen koji se dešava kada Mjesec prođe ispred Sunca, tako da Sunce ostaje potpuno ili djelomično skriveno za posmatrače na Zemlji. Pomračenje nastaje samo kada je Mjesec u fazi mladog mjeseca. Ovisno o trenutnoj udaljenosti Mjeseca i Sunca od Zemlje, te o položaju promatrača na Zemljinoj površini, može nastupiti jedna od tri vrste pomračenja: potpuna, djelimična ili prstenasta. U slučaju potpunog pomračenja Sunca, Mjesečev disk će potpuno prekriti Sunce. Pomračenje Sunca se može opaziti s relativno uskog pojasa na Zemljinoj površini preko kojeg prolazi Mjesečeva sjena. Promatrači koji se nalaze u nešto širim pojasevima oko putanje nalaze se u Mjesečevoj polusjeni, te mogu vidjeti djelomičnu pomrčinu Sunca, dok se s ostatka površine Zemlje pomrčina uopće neće vidjeti. U trenutku, neposredno prije totaliteta, kada se posljednja zraka Sunca probije iza Mjesečevog diska, događa se pojava tzv. "dijamantnog prstena". Ista se pojava može uočiti i neposredno nakon totaliteta. Promatrajući Sunce i Mjesec, posebno u vrijeme pomračenja, može se uočiti da su sličnih ugaonih dimenzija. Iako se na nebu čine jednakima, u stvarnosti je Sunce mnogo veće. Sunčev prečnik od 1.392.000 km, čak je 400 puta veći od Mjesečevog koji iznosi 3.476 km, ali je Sunce isto toliko puta, u prosjeku, dalje od Mjeseca, pa se zato čine jednakima. Međutim, ugaone dimenzije Mjeseca i Sunca nisu uvijek jednake, već se mijenjaju. Razlog tome su blago eliptične putanje, kako Zemlje oko Sunca, tako i Mjeseca oko Zemlje. Kako se mijenjaju udaljenosti Mjeseca i Sunca od Zemlje, tako se mijenjaju i njihove ugaone dimenzije. Prečnik Sunca kreće se od 31,5' lučne minute, kada je Zemlja u afelu, do 32,6', kada je Zemlja u perihelu. Prečnik Mjeseca kreće se od 29,1' lučnih sekundi, kada je Mjesec u apogeju najdalje od Zemlje, do 33,9', kada je Mjesec u perigeju, to jest kada je najbliže Zemlji. Kada je Mjesec u apogeju, a Zemlja u perihelu, te u svim drugim trenucima kada je Mjesečev disk na nebu manji od Sunčevog, može doći samo do prstenastog pomračenja Sunca, jer Mjesečev disk ne može u potpunosti pokriti Sunce.

Vanjin tata se nasmiješi sjetivši se lica svih prisutnih koji nisu imali pojma, kao i on sam, ni šta su to totaliteta, ni perihela, afelu, lučna sekunda, apogeja i perigeja. Nastavnik Cvenić je veoma dobro znao da ga oni ne razumiju, ali je znao i to da će tim prije u njihovim očima biti veći i značajniji. Čovjek kada nekoga ne razumije misli da mu nije ni dorastao. Kroz svoje iskustvo je saznao da su najbolje u životu prošli oni koji kada nešto ne razumiju, traže od govornika da mu to pojasni običnim, srpskim jezikom. Pokušao je zamisliti kako bi ragovao nastavnik Cvenić kada bi ga neko od prisutnih zamolio da on to objasni običnim srpskohrvatskim jezikom, kako se tada govorilo za maternji jezik.
Ljudi su se kratko zadržali znatiželjno gledajući kroz nagaravljena stakla u Sunce pa su se počeli osipati, a za njima i nastavnici i đaci. Jedino je nastavnik Cvenić stajao i gledao kroz mali durbin sa nekim filterom na vrhu, da bi povremeno pogledao na ručni sat i nešto zapisivao u svoj crni, debeli rokovnik.



– Počelo je!... Počelo je!... Počelo je! – orilo se brdašcem kod škole, a Vanja i Lazo su se osjećali velikim, značajnim i moćnim na velikom kamenu, zato što su prvi primijetili početak pomračenja Sunca. Taj kamen na kojem su stajali pripadao je neobičnom kamenju koje se nalazilo u šumarku iznad škole. Lazo mu je rekao da je nedavno saznao da je to rimsko groblje i da su tu sahranjeni rimski vojnici koji su tu poginuli, i da je taj kamen specijalno dovezen ispod Vezuva, velikog vulkana u Italiji. Tako da je to, najvjerovatnije, ohlađena lava koja je jako teška. Zbog toga to ljudi nisu mogli ni odnijeti kada su pravili svoje kuće, a bilo bi dobro za temelj.

– Veliš Lazo da je ovo rimsko groblje?! Šta li se nalazi ispod ovog kamena?

– Šta se nalazi? Zna se šta se nalazi. Nalaze se kosturi rimskih vojnika, njihova ratna oprema i oružje.

– Mačevi i koplja? – i dalje se Vanja oduševljavao.

– Da, i mačevi, bodeži, trozupci, buzdovani... – znalački nabraja Lazo.

– Uf, što bi bilo dobro iskopati to. Zašto se niko toga do sada nije sjetio?

– Đavola nije. Sjetili su se, naravno da su se sjetili, ali nisu smjeli, vele da je to zakonom zabranjeno i kažnjivo.

– Šteta. – pomirljivo slegnu Vanja ramenima.

– Joj, Sunce. Zabravili smo na pomračenje Sunca.

Obojica brzo pogledaše kroz CD-ove ka Suncu.

– Joooj... Ovo je super! – oduševljavao se Lazo.

– Stvarno, baš je kul.

Sva djeca i njihovi nastavnici su jedno vrijeme gledali, a onda su se počeli polako razilaziti. Prvo su otišle starije učiteljice i nastavnice, žureći ka svojim kućnim obavezama, potom nastavnici u obližnju kafanu da uz čašicu još malo popričaju o ovome što su upravo gledali, šireći temu na svemir, galaksije i sl. Čudno je kako naglo splasne oduševljenje kod ljudi, bilo da su to djeca ili ne. Do prije nešto više od pola sata su jurili dovikujući se da zauzmu što bolje mjesto na brdašcu, potom su zurili kroz razna očna pomagala za tu svrhu, glasno komentarišući i prepričavajući ono što su vidjeli, a sada tiho razgovarajući odlaze u grupama ili po dvoje svojim kućama.

Ni Vanja, a ni Lazo se nisu dugo zanimali. Istina, stajali su još malo na kamenu pa su odlučili da sjednu i vrate se temi porijekla čudnog kamenja kod njihove škole, povremeno pogledajući ka Suncu i njegovom pomračenju.

– Ja ću danas, nakon ručka, kada tata bude malo odmarao, zavaljen u svoju fotelju, s njim porazgovarati o ovom kamenju – reče Vanja glasom u kojem se mogla prepoznati njegova nepokolebljiva rješenost na to.

– Pitaj ga, ali mu nemoj reći da planiramo kopati i tražiti rimsko oružje i zlatne toke – nabra čelo Lazo, a to uvijek radi kada saopštava nešto važno i nešto mudro.

– A zar planiramo? Ništa mi o tome nisi govorio.

– Upravo o tome razmišljam. Trebaće nam par dana sa po par sati da kopamo.

– A šta ćemo reći ako nas budu pitali zašto tu kopamo?

– Joj, Vanja, što ti po nekada znaš biti glup. Ko će nas pitati, ko? Ko pita djecu čega se to igraju? Niko. Neće nas niko pitati.

– A šta ako ipak neko pita? – navaljivao je Vanja.

– Pa, neka pitaju. Reći ćemo: ništa. Ne kopamo ništa ili još bolje: kopamo ništa – poče Lazo da se smije onim svojim zaraznim smijehom. Vanja se smio kladiti u bilo šta na svijetu da ne postoji čovjek koji bi mogao stajati ozbiljan pored Laze ni dva minuta, kada ovaj počne da se smije,

– A gdje vam je to “ništa”, pitaće nas ljudi.

– Dole, u Americi – reče Lazo nakon kraćeg razmišljanja.

– Ipak bi bilo bolje da kopamo kada nema djece, vikendom – obazrivo će Vanja, jer je znao da se Lazo ljuti ako mu neko nešto predlaže u fazi dok smišlja plan, jer mu se tada, kako je znao govoriti, sve pomuti u glavi.

– U pravu si. Kopamo u subotu. Počećemo u devet ujutro.

– Sutra?

– Da, sutra. Sutra je subota.

– Ali u subotu, to jest sutra, imamo operaciju “Spajalica” – pobuni se Vanja.

– Ma kakva operacija “Spajalica”, šta je tebi? Ovo je istorijski poduhvat, nije djetinjarija sa kompjuterom.

– Ali, dogovorili smo se da mi pomogneš da napravim taj fejs... fec...

– Fejsbuk, profil na fejsbuku?

– Da, obećao si!

– Dobro, jesam. Uradićemo to sljedeće sedmice kod mene, kada mi stari bude druga smjena.

– Zar ti smiješ da diraš kompjuter kada stari nije tu?

– Naravno da smijem. U stvari, to je Irenin kompjutr, stari joj ga je kupio na poklon kada je položila prijemni za gimnaziju. Meni moja seja da i svašta me je naučila, a ja čuvam njenu tajnu da puši i krišom joj donosim cigarete iz prodavnice.

– Dobro – složi se Vanja.

– Obuci nešto staro i ponesi mali izviđački ašov, što ga ima tvoj tata.

– Onaj na rasklapanje?

– Da, taj. Ja ću napraviti sendviče i ponijeću nam koka-kolu.

– Dobro – opet se Vanja složi.

– Dogovoreno? – Lazo nabra čelo i pruži ruku da stiskom potvrde dogovora, jer to tako rade ozbiljni poslovni ljudi.

– Dogovoreno! – muški mu Vanja stisnu ruku.

Kada su ustali vidješe da nema nikoga sem njih. Brzo podigoše svoje CD–ove ka Suncu i vidješe da je još samo malo Sunca bilo pomračeno. Nasmijaše se, nabaciše pet i odoše kući.




Drugo poglavlje

Noć između petka i subote mu je sporo prolazila, često se budio i imao je male ali čudne i strašne snove. U snu su već prokopali tunel ispod onog velikog kamena na kojem su stajali. Bio je širok i osvijetljen bakljama sa strane na zidu i on se, čak i u snu, čudio šta će im toliki tunel koji je deset puta i veći, i duži, i širi, nego što je sam kamen? Zatim bi pred njih izašao strašni rimski vojnik sa podignutim teškim mačem, a u jednom od tih snova se pojavila sedmoglava aždaja i tada se umalo nije upiškio u krevetu od straha. Brzo se probudi i odjuri do VC–a.
Kada se vratio u krevet, pokušao se prisjetiti svog razgovora sa tatom to popodne o tom rimskom groblju.

– Tata, mogu li da te pitam nešto?

– Naravno, sine. Šta te interesuje?

– Danas kada smo Lazo i ja sa ostalim đacima i nastavnicima gledali pomračenje Sunca, stajali smo na velikom crnom kamenu...

– Svi ste stajali na jednom kamenu?! – tata je u šali glumio iznenađenje.

– Ma, neee. Lazo i ja smo stajali na tom kamenu.

– Šalim se, sine, i? Šta si htio da me pitaš?

– Lazo kaže da mu je tata pričao kako je to kamenje, u stvari, staro rimsko groblje i da je taj kamen dovezen čak ispod Vezuva, u Italiji, valjda.

– Hehehe... – nasmija se slatko Vanjin tata – Znači još uvijek živi ta legenda? I mi smo se, moji drugari i ja, kao i vi sada, živo interesovali za to kamenje i istu smo priču imali. Kasnije, kada smo poodrasli računali smo da nema računa toliko daleko vući kamenje da bi se sahranili vojnici, jer, kada umremo, zemlja nam je svima ista. Grob je grob. Mislim, kada bi bilo istine u toj legendi, davno bi se tu pojavili arheolozi i počeli da kopaju. Znaš li, sine, da smo moj najbolji drug Dragan i ja imali namjeru da kopamo da vidimo šta je ispod bar jednog kamena, u želji da pronađemo oružje ili nešto od zlata ili mesinga.

Na te riječi Vanja protrnu pomislivši da ga je tata skužio i da sada pokušava lukavstvom da ga natjera da mu sve prizna o njegovom i Lazinom planu. Stisnu usne u želji da spriječi da išta prizna.

– Baš si me sada zainteresovao za to. Moram potražiti na internetu da
vidim ima li šta.

On lagano ustade i sjede za svoj radni sto i uključi kompjuter.

– Idi, Vanja sine, igraj se i pusti me da radim.

To je bio čitav razgovor na tu temu i sada opet nije znao ništa. Kako će Lazi sutra da kaže, a da ga ne prestraši, da bi ih njegov tata mogao pratiti ili da odustane od tog veoma interesantnog poduhvata. Da mu ne kaže ništa? Da kaže kako nije sa tatom razgovarao o tome? Ma ne smije. Lazo će samo ukositi i suziti svoje oči i tako mu ući, kako je to često govorio, kroz oko u mali mozak i vidjeti da laže. Ma, ispričaće mu sve, pa kud puklo da puklo. U mislima prelista da li je dobro izvršio pripreme. Jeste, tatin stari radni kombinezon, jaknu i ašov je stavio u ranac, a stavio je i bateriju koja je bila kao rudarska. Nju mu je tata kupio da, kada se vraća uveče kući zimi, može držati ruke u džepovima, a lampa bi mu sa čela osvjetljavala put. I tatin kompas je ponio. Nije znao šta će mu, ali neka ga. Avantura je izgledala većom kada je tu i kompas. Mami je rekao da sa prijateljima ide na izlet i zamolio ju je da ga probudi u osam sati.

– E, to je to. Sve je spremno i sada bih stvarno morao malo spavati jer sutra me čeka naporan i težak dan rudara – pomisli Vanja, čvrsto stisnuvši očne kapke ne bi li ubrzao dolazak sna. Nije znao ni kada je zaspao, a već ga mama zove i kaže da je osam sati i da mora ustati i doručkovati.

Na putu od ulaza do “nalazišta”, kako su nazvali prostor u kojem se nalazilo to navodno rimsko groblje, Vanja je Lazi ispričao cijeli svoj razgovor sa svojim tatom. Nije mu ništa prešutio.

– Dobro, reče Lazo, neka tvoj tata kopa po internetu, a mi ćemo po nalazištu pa ko prije šta iskopa, zar ne?

– Tako je, složi se Vanja.

Dogovoriše se da kopaju baš ispod onog njihovog kamena, onog sa kojeg su posmatrali pomračenje Sunca, zato što nije bilo baš lako doći do njega, a ni staze u blizini nije bilo kojom bi neko mogao naići i dosađivati im dosadnim pitanjima: Šta to kopate?... zašto kopate?... šta mislite da se nalazi ispod? i slične gluposti, i tako im samo oduzimati dragocijeno vrijeme.

Kada su stigli do stijene, Lazo opet ode do obližnjeg drveta i iza njega donese ona dva podugačka štapa veličine kao što su drška od metle. Već uigranim potezima sagnu se i kroz grmlje proturi štapove jedan do drugoga, i kada ih je naslonio na stijenu lagano ih raširi i opet se ukaza mala kamena ploča koja je vodila do stijene. Prođoše njome do stijene. Tada Lazo iz svog ruksaka, kojeg je spustio na onu kamenu ploču, izvadi mali srp i poče njime sjeći šiblje oko njih i brzo je napravio malu čistinu gdje su mogli i sjesti i staviti svoje ruksake, a opet bi preostalim šibljem bili skriveni od slučajnih prolaznika. To je bilo prvi put da Vanja vidi srp uživo. Viđao ga je u bukvaru, kada je bio sasvim mali, i u sestrinom udžbeniku pored pjesme Alekse Šantića, “O klasje moje”. Tog momenta se sjeti toga i sjeti se kako se setra ljutila jer je on prije, iako mlađi, naučio pjesmu napamet, nego ona. Pogleda u Lazu i počne da deklamuje:

– O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

– ‘Ajde ti, tico, mani se poezije i recitovanja, nego da se radi – zareža Lazo.

– Tu sam šefe, zapovijedaj! – našali se Vanja, a Lazi se ponosni smiješak pojavi na lijevoj usni. Godilo mu je što mu se Vanja obraća sa “šefe”.

– Sjedi! – poče Lazo da pretura po svom rancu.

– Zar ćemo sjedeći kopati? – začudi se Vanja.

– Ne, ali prvo moramo dobro da se pripremimo za to. Ovako ćemo kao što se
to uvijek radi, uz dobru klopu se dogovoriti o svemu. Izvadi dva velika sendviča.

– Tako se i car Lazo pripremao za kosovski boj.

– Car Lazar je išao u borbu a ne da kopa.

– Jeste, što ne znači da ćemo mi samo kopati. Šta znaš kakvi nas akrapi i nemani dole čekaju?

– Da, stvarno. Imao sam sinoć jako ružne snove o tome.

– ‘Ajde!?... Stvarno?... Pričaj, šta čekaš?

– Ma cijelu noć sam, u stvari, imao noćnu moru. Kao već smo prokopali tunel ispod ovog kamena. Kao na filmu, mame mi. Bio je širok i osvijetljen bakljama sa strane na zidu.

– Ma ne kopamo mi ulaz u katakombe, nego samo metar, metar i po najviše u dubinu. Da dođemo do mrtvaca.

– Mrtvaca? Misliš da ima mrtvac dole?! – zaprepasti se Vanja

– Jok dole su krompiri i kiseli kupus – našali se Lazo. – Ovo je rimsko groblje, a u svakom groblju ima i mrtvaca. Ali sumnjam da je išta ostalo od njega. Možda lobanja i nešto kostiju.

– A, joooj! – prostenja prestrašeno Vanja.

– Nisam ni pomislio na to. Mislio sam samo da su toke, oružje i te stvari.

– Šta je, junače? Jesi li se opet upiškio od strah.

To je Lazo njega zezao godinama odkako mu je Vanja ispričao da je jedanput gledao strašan film, da ga je tu noć sanjao i da se tada upiškio u krevet od straha.

– Nisam. Naravno da nisam – naljuti se Vanja. – Samo sam se malo iznenadio jer sam potpuno na to zaboravio.

– E, sad znaš i nema natrag. Pričaj, šta si još sanjao. Rekao si da su te cijelu noć morile noćne more.

– Ma bilo je svašta, san ko san. Ja mogu da sanjam ono što se u stvarnosti nikada ne bi moglo ni dogoditi.

– Pa, to nam se svima događa. Pričaj.

– Zatim bi pred nas odjednom izašao strašni rimski vojnik sa podignutim teškim mačem, a u jednom od tih snova se pojavila sedmoglava aždaja... – zastade pa malo tišim glasom snebivajući se da li da to izgovori ili ne, nastavi – E, kad se tada nisam upiškio u gaće, neću više nikada.

– Narod kaže, to sam čuo još od moje baba Mare da su u strahu velike oči, pa onda je veliko i ono u šta gledaš, je l` da? – poče da ga tješi Lazo – Tako se jednom moj pokojni djeda Luka tako prepao da mu se vilica iskrivila ovako. – Lazo malo isturi i zakrenu na desno bradu, što je Vanju natjeralo na smijeh. – Smij se, smij. Kaže moj tata da su se i mom djedu tako smijali, samo nisu smjeli otvoreno u lice, kao što se ti sada smiješ. Morali su se sakrivati da ih on ne vidi, jer je bio prijeke naravi i odmah bi njegov kvrgavi štap počeo raditi po njihovim leđima.

– Baš je neki čudak bio taj tvoj djeda Luka. A šta ga je tako jako uplašilo? Vanja se prestade smijati, ali se smješkao još uvijek.

– Ma vraćali su se sa neke školske priredbe. Išao je da gleda svoju unuku Stojku, ćerku moga strica Bogdana, koja je ostala da živi na selu sa djedom i babom Marom. Igrala je u folklornoj sekciji, glumila u jednom skeču iz “Nikoletine Bursaća”, a i recitovala je neku pjesmu iz čitanke. Išli su po mraku, pješice, njih dvadesetak, a samo su prvi i zadnji nosili fenjere. Tada mu je komšija Marko predložio da malo skrenu sa puta i idu kroz groblje i da nakupe jaja od divljih golubova kojih tu ima jako mnogo. Znao je moj pokojni djeda Luka da je taj komšija Marko šaldžija, ali mu je izgledao sasvim ozbiljno i on se složi. Skrenuše sa glavnog puta i uputiše se uskom stazom koju je Marko osvjetljavao velikom baterijom. Hvalio se kako mu je tu veliku bateriju donio sin Zoran iz Švabije i da je tada donio i veliki tranzistor “k’o vitrina”. Njihovi saputnici su bivali sve dalje i više nisu razumjeli šta im ovi dovikuju, ali su dobro čuli smijeh tih ljudi. Šalili su se na njihov račun, najvjerovatnije, jer je seljak uvijek spreman da se našali na račun svoga komšije. Kada su došli do groblja, priča dalje moj pokojni djeda, mjesec je već bio izašao iza oblaka pa im lampa nije bila ni potrebna. Marko ju je ugasio da ne bi budili golubove. Po nagovoru svog komšije čučnuše iza jednog groba i naćuliše uši kako bi čuli tiho gugutanje koje golubovi, navodno, proizvode dok spavaju. Deda je bio do spomenika i virio je preko, a Marko je čučnuo iza njega. Noć je bila tiha i ništa se nije čulo, sem sada već jako dalekih glasova njihovih komšija.

– Uf, kako jeziva priča. Ko se ne bi uplašio? – prošaputa Vanja više za sebe.

– Slušaj dalje – nastavi Lazo – Čučnuo je tako moj djeda iza jednog spomenika i pažljivo gledao i osluškivao. Zna, iza njega je njegov komšija Marko i sa te je strane bezbjedan. Kad odjednom, naprijed i malo udesno, proviri ljudska ruka, tačnije samo šaka, i mahnu kao da zove mog djedu. Prođoše ga hladni žmarci, protrlja oči i pogleda pažljivo još jednom u tom pravcu. Znao je da mu se prvi put učinilo, jer sada, kada je protrljao oči, te ruke nema više. I samo što je to pomislio ruka se opet pojavi i malo oštrije mahnu u poziv. Moj pokojni djeda Luka nije bio strašljiv čovjek, a imao je i odlikovanje za hrabrost kada je, kao vatrogasac, iz zapaljene kuće izvukao ženu i njene četvoro djece. Al’ požar je jedno, a ovo sa duhovima sasvim drugo, moraš priznati.

– Jes’ vala – složi se Vanja i nestrpljivo doda: – I, šta je bilo dalje?

– Eh, dalje... Kada je po drugi put vidio i uvjerio se kako ga ta ruka iza spomenika poziva da krene, on se okrenu da to kaže svom komšiji Marku koji je čučao iza njega. Iznenadio se jer njega nije bilo tamo. Brzo se osvrnu oko sebe pa kada se uvjeri da ga nema, okrenu se ka onoj ruci, progutavši knedlu od straha. Odjednom, umjesto ruke... – zastade Lazo sa pričom da bi popio malo koka-kole, a u stvari, želio je da tako svojoj priči doda malo mistike i napetosti.

– I, pusti sada kolu, pričaj – molećivim glasom progovori nestrpljivi Vanja.

– Pojavi se taj njegov komšija Marko, mahnu rukom i glasnim šapatom mu reče: “Hajde!” Moj pokojni djeda Luka se naljuti i poče psovati i njega, i divlje golubove, i njihova jaja, i sve po redu čega god se sjetio. Zaputi se ravno preko grobova a onda i polja ka svojim komšijama koji su već prilično poodmakli. Čika Marko je išao, skoro trčao za njim i izvinjavao se, jer, kao nije imao namjeru da ga uplaši.

– Uf, bome nije mu bilo lako – osmijehnu se sa olakšanjem Vanja.

Razgovarali su još dugo uz lagano žvakanje zalogaja velikih i bogatih sendviča, koje su povremeno zalijevali koka-kolom. Pošto je već sunce bilo u zenitu i bilo je pretoplo, oni se povukoše u hlad obližnjeg drveta i nastaviše sa glasnim maštanjem nadopunjavajući jedan drugoga, kao što su to često radili, kako, uostalom, to uvijek rade dva dobra drugara.

– Pa šta veliš, šefe, hoćemo li mi danas i počinjati sa kopanjem? – sa smješkom iza kojeg se krila nada da od kopanja nema ništa, priupita ga Vanja.

– E, da! Na to smo i zaboravili – skoči Lazo i krenu po ašov koji je Vanja ponio. To je bila zgodna vojna sprava na rasklapanje. Za čas se mogao montirati kao ašov, potom kao motika, a i lijepo složiti da ne zauzima puno mjesta u rancu, a mogla se i okačiti na njega.

– Kako ćemo?

– Ovako. Prvo ću ja kopati, a ti ćeš rukama i onom praznom konzervom – ugleda Lazo jednu veliku praznu konzervu od buranije u susjednom grmu – tu zemlju izbacivati. Poslije, kada se umorim, zamijenićemo se. Je l’ važi?

– Si šefe! – krenu po konzervu. – A, gdje ću izbacivati tu zemlju?

– Bacaj je iza sebe. U početku daleko da bi kasnije, kada se umoriš mogao bliže. Ajde da se radi i nema priče da nam ne bi prašina ulazila u usta.

– Si šefe!

Lazo je kopao, Vanja izbacivao. Kako je vrijeme odmicalo pokreti su im bivali sve sporiji i slabiji. Povremeno bi zastajali da obrišu znoj već prljavim rukavima, da se osvježe sa malo koka-kole, ali im nije nestajalo one istraživačke iskre u oku koju imaju samo arheolozi i drugi naučnici u tok istraživanja, pogotovo kada znaju da su na tragu onoga šta traže.


Dugo su Vanjin tata i njegov najbolji drug Dragan tada pričali o tom kamenju i o onom šta ima ispod njega. O svemu su razgovarali i planirali do u detalje, a povremeno bi im se priča izmakla kontroli pa bi prelazila u maštanja, u čemu je prednjačio Vanjin tata. On je zbog te svoje bujne mašte imao i problema, manjih istina ali ipak problema. Znalo se desiti, na primjer, da u školi kada je učiteljica predavala novo gradivo, da on svojim mislima odluta negdje daleko. Tada bi ga tresak lenijara o njegovu klupu prestrašio. Tako je učiteljica budila “uspavane ljepotice”, kako je govorila o onima koji ne paze na času nego budni sanjaju. Drugi put bi to bio jak bol u uhu, za koje ga je učiteljica vukla kako bi ga vratila u stvarnost. “U prezent”, kako bi ona, kao u gramatici, nazivala sadašnje vrijeme.

– Ja vjerujem – šaputao je on Draganu na času matematike, dok je učiteljica ispitivala nekog učenika – da ispod svakog kamena je, u stvari, zajednička grobnica za nekoliko vojnika.

– Možda deset, dvadeset? – dopunjavao ga je Dragan.

– Da, a možda i više. Ti ratovi su imali puno žrtava sa obe strane. Možeš misliti kada se sudare dvije vojske sa po nekoliko stotina vojnika, a samo mačevi, bodeži, buzdovani i drgo oružje.

– U pravu si. Možda su ispod svakog ovog kamena sahranjeni oni rimski vojnici koji su poginuli istog dana?

– Da i ja to mislim. Vidiš, ovdje ima dvadesetak tih velikih kamenja, znači da se borba vodila dvadesetak dana. Jer ne bi oni... – zastade sa pričom Vanjin tata jer im se učiteljica primicala šetajući kroz razred kako bi tako smirila učenike da svojim žamorom ne ometaju učenika na tabli. Kada se opet udaljila, on tiho nastavi – Jer ne bi oni vukli toliko kamenje iz Italije da je svaki kamen za po jednog od njih.

– Onda bi – nasmija se Dragan – u stvari, svako od njih morao da vuče svoj kamen za sobom, pored sve one ratne opreme.

Dogovoriše se da počnu kopati, za početak, ispod jednog manjeg kamena koji je bio na rubu šumice a istovremeno i najudaljenijeg mjesta od ceste, škole i obližnjih zgrada.

– Kopaćemo u subotu, kada se pogase sva svjetla na zgradama. Doći ću ja po tebe iza 11 sati i bacaću ti kamenčiće u prozor.

– Važi, samo nemoj ovo kamenje ispod Vezuva – našali se Dragan.

Poslije časa su se na velikom odmoru dogovorili o detaljima šta će ko da ponese. Takođe su zaključili da to ipak neće moći sami i da im treba pomoć još dvojice. Odoše do blizanaca, braće Petrović. Predrag i Nenad su išli sa njima u razred, a bili su i momci od povjerenja. Čim su im predložili i objasnili o čemu se radi ovi radosno prihvatiše poziv. Govorili su svi u glas i toliko su se zanijeli da nisu ni primijetili da su već svi đaci ušli u školu i da čas treba ubrzo da počne. Kao munje se sjuriše sa brdašca i uletiše u školu kroz hodnik i u razred. Taman kada su došli do svojih klupa, uđe učiteljica gledajući ih čudeći se u sebi zašto su ta četiri dječaka toliko zadihana.

Taj dio njihovog malog grada je relativno rano tonuo u noć. Jedino zimi, do kasno u noć, bivalo bi živo na stazi za sankanje. Prijepodne su se tu sankala manja djeca, popodne veća, a uveče momci i djevojke. Ta staza za sankanje je, u stvari, bila bezimena, strma uličica, koja je spajala dvije gradske ulice i prolazila je tik kraj školskog dvorišta. Došli su skoro istovremeno, prvo Vanjin tata i Dragan sa jedne strane, a par minuta kasnije braća Petrović sa druge strane. Donijeli su i alatke. Dragan je ponio i fenjer. Kratko su se dogovorili o rasporedu radnji i pojedinačnim zaduženjima i latili se posla.

Radili su u tišini, i baš ta tišina i mirna tiha noć im je ulivala neki nemir koji se lagano pretvarao u strah i osjećali su blagu jezu. Niko o tome nije htio prvi početi razgovor, ali su se počeli trzati na svaki šum koji su najčešće proizvodile mačke loveći poljske miševe kojih je te jeseni bilo jako mnogo po parkovima u gradu i u toj šumici.

– Šta je to bilo?! – trže se Dragan na jedan takav šum ne krijući strah.

– Koje? – sa blagom dozom straha uglas prozboriše braća Petrović.

– Pa to, taj šum – nastavljao je Dragan očekujući podršku i objašnjenje koje će ga riješiti straha.

– Ništa nisam čuo – reče Nenad pet minuta stariji blizanac.

– Ni ja – oglasi se i Predrag, iako nije djelovao baš uvjeljivo.

Kada se šum ponovio, još glasniji i u njihovoj blizini, sva četvorica se trgoše spremni za bijeg. Vanjin tata se sage, uze neko suho drvo i baci ga u pravcu odakle je dolazio šum, uz psovku, kako to već rade i odrasli muškarci. Iz grma se čuo bolni mjauk i vidješe kako mačka pobježe prema obližnjoj zgradi.

– A što nas prepade glupa mačketina – čudio se Vanjin tata.

– Kako koga, mene nije ni malo – izvještačeno hladno prozbori Dragan.

– Pa ti si prvi sa strahom reagovao na šum! – nasmija se Nenad.

– A mora da si malo i u gaće pustio – reče Predrag i obojica prasnuše u smijeh.

– Ja se ne bih sa tim šalio. Ovo je ozbiljna stvar – bio je skoro ljut Vanjin
tata, koji sjede na zemlju pored fenjera.

– Čuli ste, valjda, za rimske duhove, čuvare grobova?

– Pričao si mi nešto o tome ali nisam znao da se to odnosi i na ovo njihovo groblje.

– Grobovi su grobovi. Njihovi su bez obzira na kojem se dijelu svijeta
nalaze – pažljivo i muklim glasom je govorio Vanjin tata, nastojeći tako unijeti malo misterije u njegovu priču.

– Za duhove, a naročito za rimske duhove, čuvare grobova, nema razdaljina i
čitav svijet je njihov. Tačnije, onaj dio svijeta na koji je ikada stupila noga rimskog vojnika.

– Pa šta rade ti duhovi, kako i zbog čega čuvaju grobove? – zainteresovano, ali glasom bez straha upita Nenad.

– Pričao je tati pokojni čika Niko za neke drvene kolibe sjevernih nomada
koje su naprosto sravnjene sa zemljom, a ljudi i životinje su naprosto nestali – pripovijedao je Vanjin tata. – Takođe, čuvari i stražari koji rade u Koloseumu su izveštavali, veli on, kako su vrlo črsto viđeni duhovi ljudi na sjedištima u Koloseumu, a isto tako je viđen duh Rimskog vojnika, i tom prilikom su osjetili hladna mjesta, veliki smrad i glasne zvukove koji su dopirali iz grobova. Ponovo zavlada tišina. Dragan i braća Petrović su se osvrtali na sve strane njušeći vazduh da vide da li smrdi.

– Ovdje nešto smrdi! – sa jezom u glasu progovori Predrag.

– Smrde tvoje noge i to kroz te stare patike – našali se Dragan i svi prasnuše u dječački smijeh.

– Drugi kažu da su čak vidjeli duhove na ravnici u sred bijela dana – Vanjin tata uspjšno uozbilji situaciju i vrati prisutnima zategnuta lica, poluotvorena usta, naćuljene uši i široko otvorene oči.

– Ljudi, stvarno nešto smrdi i to iz ovog pravca – uvjeravao ih je i dalje Predrag.

– Sada i ja osjetim – javi se Nenad i krenu lagano za bratom prema obližnjem velikom grmu.

– I ja – javi se i Dragan, ali se ne pomaknu sa mjesta.

– I ja. Smrdi na brlju rakiju kao kada prolaziš pored neke kafančuge – konstatovao je Vanjin tata i lagano su se primicali grmu.

Atmosfera je bila krajnje napeta. Bojali su se ali su išli dalje. Dragan podiže fenjer sa zemlje i diže ga iznad svoje glave, a bliže njima. I dalje je stajao kao ukopan. Odjednom se nešto veliko pomjeri u tom grmu i zabrunda pijani glas:

– Ugasite tu sijalicu i pustite me da spavam, boga vam vašeg balavog!

Sva četvorica poskočiše u strahu i sa vriskom odjuriše svaki na svoju stranu. Sutradan su saznali da je to bio omaleni mjesni pijanac poznat pod imenom Šejten. Po prirodi veseljak i dobričina. Često je viđan kako poštapajući se sa štakom ide od kafane do kafane šaleći se i pjevajući.


Sunce se već primicalo brdima na zapadu i dan se bližio kraju. Umorni arheolozi sa tugom pogledaše u malu hrpu zemlje koju su izbacili.

– Znaš šta? – važno će Lazo. – Ako nastavimo da kopamo ovim tempom završićemo za godinu dana.

– Šta ćemo, vidio si da smo se trudili. Možda smo kasno počli? Dugo nam je trajala “Lazina večera”, to jest doručak.

– Nema to veze. Da smo i duplo iskopali opet ne bismo ni pod kamen zašli.
Jednostavno ne ide. Zbog toga, ja kao vođa ekspedicije... – namjerno Lazo napravi malo dužu pauzu da bi svojoj odluci da viši značaj. Vanja zamisli da se u pozadini čuju bubnjevi koji pojačavaju napetost.

– Odlučujem da se ekspedicija proglasi neuspješnom i da se zaustavi, i da
prestanu sva daljnja iskopavanja na ovom području, i da se prestane o ovome i govoriti.

– Si šefe! – radosno prihvati Vanja te brzo počeše spremati stvari u ruksake, zagrliše se i odoše svojoj kući.

Iako nisu uspjeli ostvariti svoj plan bili su zadovoljni, valjda, što su i pokušali uopšte. Andrić je davno napisao: “Čudno je kako je malo potrebo da budemo srećni, a još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.” Ovoga puta Vanji i njegovom nerazdvojnom drugaru Lazi to malo nije nedostajalo. Bili su srećni i zadovoljni.

Kada je Vanja ušao u kuću odmah je otišao u kupatilo da se opere. Oprao je i ruke i lice sapunom i vodom, a onda je vlažnom spužvom pokušao da spere blato sa pantalona. Nije uspio sve skinuti, ali je bio zadovoljan urađenim. Potom je oprao i patike i stavio ih na veš–mašinu da se osuše. Majica mu je bila čista jer je, dok je radio, imao tatin radni mantil, koji je sada u rancu. Još jednom provjeri lice u ogledalu, popravi kosu i uđe u dnevni boravak. Tata je čitao novine, a mama, koja ga samo na trenutak pogledala, nasmiješi se i vrati se španskoj seriji. Pomislivši da je dobro prošao, pođe u svoju sobu.

– Iskopaše li šta, naši arheolozi? – našali se tata spustivši novine na dvosjed. Pošto Vanja ništa nije odgovarao, samo je stajao i gledao u pod, tata nastavi – Arheologija je značajna nauka i lijepo je to, sine, što si se već počeo interesovati za nju.

– Ti se šališ, tata, zar ne? – Vanja ga pogleda glumeći naivu.

– Ne, ne šalim se. Pa kako bismo mi i znali da su postojali faraoni da ih nisu iskopali arheolozi proučavajući piramide u Egiptu. Sama Keopsova piramida je stara više od 4.000 godina.

– Toliko?! – iznenadi se Vanja.

– Da, da, Daaa! Ima ih i starijih, sačekaj... – ode brzo do svoje radne sobe. Vanja zabrinuto pogleda u mamu. Nije znao kuda sve ovo vodi i slutio je da neće izaći na dobro. Mati mu se nasmiješi. Shvatala je njegovu brigu.

– Sve će, sine, biti u redu. Ne brini se. Samo si nam trebao reći kuda ideš. Mnogo smo se zabrinuli. Nije te bilo čitav dan.

– Izvini, mama. Ma zapričali smo se Lazo i ja pa i nismo primijetili koliko je vremena prošlo otkako smo otišli od kuće.

– Dobro je, sada je dobro – nasmiješi mu se mama i okrenu se tv-u.

Vanjin tata se vrati u sobu noseći veliku enciklopediju. Listao ju je. Očito je tražio nešto određeno.

– Evo, našao sam. I mi imamo čime da se pohvalimo. Slušaj – sjede i poče da čita. – “Lepenski Vir je jedno od najvećih i najznačajnijih mezoliteskih i neolitskih arheoloških nalazišta. Smešteno je na desnoj obali Dunava u Đerdapskoj klisuri, u Srbiji, u centralnom delu Balkanskog poluostrva. Ovaj lokalitet, koji je ime dobio po dunavskom viru, bio je sedište jedne od najvažnijih i najsloženijih kultura praistorije. Između1965. i 1970. otkriveno je ribarsko lovačko naselje sa začecima kultivacije i domestifikacije. Tokom iskopavanja otkriveno je sedam sukcesivnih naselja i 136 objekata (kako stambenih, tako i sakralnih) koji su izgrađeni u periodu od oko 6500. do 5500. godine pre naše ere.” Je l` vidiš koliko je važna arheologija. I baš je lijepo što te to interesuje i što si se počeo baviti time, ali nije lijepo da ne kažeš mami i tati kuda ideš i koliko ćeš se zadržati, pa da se mi cijeli dan brinemo šta je sa tobom, zar ne? Jesam li u pravu?

– Da, tata. Izvini – pokunjeno će Vanja.

– Mami se izvini, ona se najviše sekirala. Mislio sam da će je infarkt strefiti – nasmiješi se Vanjin tata gledajući u svoju suprugu.

– Već mi se izvinio, nemoj više mučiti dijete. Ona ustade i krenu ka kuhinji. – Hodi, sine, da jedeš. Pretpostavlja da si gladan, da bi i vola pojeo.

– Nisam, mama – oraspoloži se Vanja.

– Ponio je Lazo nekoliko sendviča. Velikih. Znaš li koliki su?
Ovoliki – pokaza Vanja da su bili stvarno veliki i veći nego što su bili.

– A znaš li, sine, da sam i ja kada sam bio mali, dobro malo veći nego sada ti, sa svojim drugarima išao takođe da iskopavamo to staro kamenje? – Uđe tata za njima u kuhinju.

– Stvarno?! – prijatno se iznenadi Vanja.

– Daj, čovječe, ne zamaraj više dijete. Lijepo nam se izvinio, neće se to više ponoviti i dosta više. Pusti ga da jede – prijekorno će mama svom suprugu.

– Ne zamaram ga, malo pričamo – pravdao se tata.

– Znam da ga to interesuje, zar ne, sine?

– Da, mama. Ne smeta mi, baš me jako interesuje.

– U redu, momci. Vi tazgovarajte, a ja idem gledati svoju seriju. Izvoli sine, – spusti mama pred njega na sto pun tanjir buranije sa mesom, koju je Vanja jako volio.

– Buranija! – obradova se Vanja. Buranija je bila jedino povrće koje je volio da jede. U šali bi znao često govoriti o povrću. “Od svog povrća ja najviše volim makarone sa sirom parmezanom.”

– Ti voliš buraniju, a ja je baš puno ne gotivim.

– Zašto, tata. Baš je kul.

– Kada sam bi mali, davio sam se sa buranijom i od tada je ne volim.

– Davio? Kako misliš davio, tata?

– Kako, kako mislim? Zna se kako se misli, glavom – prigovori mu tata, jer nije volio kada mu se sin izražava nepravilno. – Žurio sam, valjda, negdje i trpao sam brzo u usta. Buranija je bila sa mesom. Valjda nisam dovoljno sažvakao i kada sam htio progutati nije moglo sve. E, onda je nešto krenulo niz grlo, a nešto ostalo u ustima, a to dvoje je bilo vezano. Iako mi je mama bila vrlo pažljiva dok je čistila buraniju od onih, kako smo mi to zvali konaca, ipak joj je jedan promakao i baš taj jedan mi umalo nije došao glave.

– I kako si se spasio?

– Tata me je spasio. Kada je vidio da će mu sin preko glave, skočio je i dobro me udario u leđa. Istina, tek iz drugog puta je uspio da mi izbaci buraniju iz usta. Pravo sam se bio prepao, a moj tata se nasmiješi i reče mi: “Ne daj glavu za gujicu.”

– Gujicu? – nasmiješi se Vanja.

– Da, nije imao običaj da upotrebljava proste riječi pa ih je tako malo izokretao – nasmija se Vanjin tata.

– Pričaj mi, tata, kako ste vi to kopali ono kamenje?

– Aha, evo. Nas četiri pajtaša, moj najbolji drug Dragan, braća Petrovići i ja se dogovorimo da kopamo, i da tako dođemo do oružja, štitova i nekih zlatnih toki. Izabrali smo najmanji kamen skroz pri šumici, a vi?

– Onaj najveći i najbliži školi – odgovori Vanja.

– Da, znam. I ja sam predlagao da taj kopamo, ali Dragan je predložio onaj manji za prvi put, i bili bi sklonjeni od očiju radoznalaca.

– Jeste li šta našli?

– Ma, jok. Prepao nas neki pijanac što je ostao da spava u tom grmlju.

– Mogu misliti koja je to bježanija bila, dobaci mama iz dnevnog boravka, što Vanji potvrdi riječi od neki dan, da žena sve čuje, sve vidi i sve zna, ma koliko da se daleko nalazila.

– Da, bilo je ono: “Bjež’te noge usra vas guzica!”– našali se tata malo glasnije da bi i mama to čula.

– Mogu misliti koliko ste se prepali – utješno veli Vanja.

– Da, nisam prestao bježati do kuće.

– Tata, jeste li kasnije još pokušavali da kopate.

– Ma, neee. Tada su krenule priče o tome kako je to kažnjivo, pa onda kako je ukleto i ko god samo pomjeri kamen da će ostati slijep do kraja života, i još štošta.

– Sačekaj malo... – reče Vanjin tata, ode do svoje sobe i vrati se sa nekom
knjigom u ruci.

– Ovo je, knjiga Muhameda Kreševljakovića, a na stranici 166. doslovno
piše: "Prvi stanovnici ovog naselja po svoj prilici bili su Rimljani. Po Bojanovskom, izgrađeno je na antičkom troskovištu. Iz srednjovjekovnog perioda sačuvana je manja nekropola stećaka u neposrednoj blizini stanice Narodne milicije. Uglavnom su to amorfne forme, ali i takvi su za nas značajni jer ukazuju da se ovdje živjelo i u srednjem vijeku."

Razgovarali su njih dvojica još dugo. Kada je Vanja završio sa ručkom prešli su u tatinu radnu sobu. Tu mu je tata prepričavao još razne dogodovštine iz svog djetinjstva. Bio je raspoložen. Uspio je prodati jednu svoju priču lokalnim novinama pa ga je to vratilo u život. Uvijek je govorio: “Kada ti novine, radio ili televizija otkupe nešto, neki tvoj rukopis, onda novac ide na drugo mjesto, a na prvom mjestu je poštovanje. Oni time pokazuju kako te poštuju kao pisca i cijene tvoj rad. Naravno, nije da novac nije bitan. Bitan je, naravno, ali je još bitnije to poštovanje.”

Znao je Vanja da njegovog tatu vole i cijene, i komšije i prijatelji, ali je najviše volio sjaj u tatinim očima koji se pojavi kada mu neko izrazi poštovanje.






Treće poglavlje

U ponedeljak su u školi samo pričali o pomračenju Sunca. Čak i učiteljice u hodniku na malim odmorima su govorile o tome. Govorilo se kako je u nekom selu u Zambijim čitavo pleme oslijepilo jer su gledali bez zaštite za oči. Da se u Švicarskoj otelilo neko tele sa dvije glave, a da su u blizini rijeke Nil u Africi pronašli dugačku zmiju 20 metara koja je imala čak 6 glava, te da su sve to posljedice dog pomračenja. Neki ljudi su spremni svoje neznanje i neupućenost pokriti takvim izmišljotinama. I kada o tome govore to čine kao da su sami svjedoci toga, a ako slušaju, vjeruju više u ta čuda nego da im doktor nauka govori suprotno, pošto su i sami neobrazovani.Čudi jedino činjenica što se to dešava i kod visokoobrazovanih osoba, prosvjetnih radnika, pravnika, ljekara. Možda zbog vrlo jake mističnosti u tim pričama. Čovjek se oduvijek najviše plašio nepoznatog.

Učiteljica je imala velikih problema da pridobije pažnju djece na časovima jer su se ona stalno došaptavala, gurkala i dopisivala. Zato je odlučila da se posluži lukavstvom. Jako udari dnevnikom po stolu tako da su se sva djeca preplašena stresla kao da ih je udarila struja visokog napona.

– Ovako ću udariti i sljedećeg koji mi bude ometao nastavu. Je l’ jasno? –
tihim, ali prijetećim glasom reče učiteljica, a djeca su bila potpuno mirna, gledala su je sa strahopoštovanjem i samo su teptala.
– Tako, a sada ću valjda imati mira da radim svoj posao. Moj posao je, kao što
znate spoj prosvjete i pedagogije. Prosvjete da bih vas prosvijetila, a pedagogije da bih uz vašu prirodnu inteligenciju uspjela u tome da steknete dobre osobine, rezon i znanje. Ja sam vaš profesor razredne nastave, u narodu poznat kao učitelj ili učiteljica. Učiteljica je riječ koja u korijenu ima riječ “učiti”. Dakle, ja sam ovdje da vas učim i naučim. Učim vas onome što najviše u životu treba da znate i što će vam biti od značajne pomoći u narednom školovanju, ali i u životu uopšte. Jedna od najvažnijih činjenica jeste da vas ne lažem i pokušam time da vas vaspitam i naučim da ni vi ne lažete druge. Istina je najvrijednija i najvažnija spoznaja na svijetu. Pored toga što ne treba da lažete sebe i druge, nemojte dopustiti ni drugima da lažu vas. Danas smo se, djeco moja draga, naslušali toliko laži i neistina, da je to prosto za ne vjerovati. A da li ste primijetili kako se laž širi i povećava dok prolazi kroz narod, od uha do uha? Niste? Evo primjera: Jutros smo, prije početka časova, mogli čuti da su u blizini rijeke Nil u Africi pronašli dugačku zmiju 20 metara koja je imala čak 6 glava. Već na velikom odmoru ta ista zmija je bila dugačka sto metara i imala je čak 15 glava – učiteljica se nasmiješi i taj njen smješak je prosuzrokovao prasak smijeha u razredu. Djeca su bila oslobođena onog grča i straha pa su se sada smijali od srca razuzdano.

– Dakle, kao što ste primijetili, naša zmija se, idući kroz narod, od uha do
uha, produžavala i rastao joj je broj glava. Svako je dodavao po malo. Nikada djeco, kao sada, se nije toliko lagalo. Nikada. Zašto ljudi lažu? Kakvu oni potrebu za laganjem imaju. Zna li mi neko reći? – Odmah se mnogo dječijih ruku sa isturena dva prsta vinu u vazduh i djeca su poskakivala na svojim klupama u želji da učiteljica prozove baš njih.

– Izvoli, Nina. Da čujem, zašto ljudi lažu?

– Ima ljudi koji lažu da bi sakrili istinu. – reče Nina i ostade da stoji očekujući potpitanje.

– Pojasni, Nina. Daj nam primjer.

– Pa, evo, na primjer, neki učenik kaže da ga boli zub. Slagao je da bi sakrio istinu, a istina je da nije naučio pjesmicu – osmjehnu se Nina ponosna na svoju inteligenciju.

– Nije istina! – pobuni se Zoran iz reda do vrata.

– Mene, učiteljice, stvarno boli zub, a pjesmicu sam naučio.

– Pa nisam ja mislila ni na jednog određenog učenika, nego to samo na primjer.

– Mir djeco, mir! – učiteljica malo sačeka da se umire.
– Bravo Nina, sine, to je odličan odgovor. Zna li još neko nekakav razlog?
Hajde ti, Zorane, znaš li ti zašto ljudi lažu?

– Ima ih, učiteljice, koji lažu da bi istakli sebe. Evo na primjer, ova ista
Nina – pokaza rukom na djevojčicu koja je maločas odgovorila na isto pitanje – ona je juče pričala kako sam se ja hvalio da volim nju, a to nije istina.
Razredom se razliježe poznata graja.

– Šta nije istina, Zorane, da je voliš?

– Ne, nego da sam se hvalio?

– Znači voliš Ninu? – smješkala se učiteljica očito uživajući. Voljela je ove dijaloge.

– Ne volim. Što bih je volio? Ko kaže da je volim?

– Tiiiii! – razliježe se razredom.

– Pa, Zorane, maločas si rekao da je voliš. – slegnu ramenima učiteljica.

– Ma ne govorim ja o tome. Ja sam rek’o da nije tačno da sam rek’o, to jes’ prič’o ikom’, tako nešto – pravdao se Zoran, a crvenilo mu je obuhvatilo cijelo lice pa čak i uši.

– Auuuu, Zorane, koliko gramatičkih grešaka u jednoj rečenici, nisam se to nadala od tebe.

– Pa kad su me naljutili – pravdao se Zoran.

– Da vidim, djeco, ko mi može nabrojati greške i reći pravilno ovu njegovu
rečenicu?
Opet mnoštvo ruku pojuri u vazduh.

– Hajde, Vanja, ti nam reci.

– Zoran je, učiteljice, pogriješio jer je svoju rečenicu trebao da izgovori pravilno: “Ja sam rekao da nije tačno da sam rekao, to jeste pričao ikome tako nešto.”
– Lako je Vanji kada mu je otac pisac – promrmlja Zoran, a potom se nasmiješi i pomirljivo namignu Vanji.

– Mir, djeco. Idemo dalje. Ko će nam još reći zašto ljudi vole da lažu? – pitala je učiteljica dajući djeci rukama znak da se umire.

– Izvoli Violeta. Kaži nam, šta ti misliš, zašto ljudi lažu.

– Ljudi lažu od muke.
Djeca su tako glasno prasnula u smijeh da se i učiteljica morala nasmiješiti.

– Od kakve muke, zaboga Violeta?

– Pa evo vam primjera. Prekjuče zovu iz banke moga tatu i pitaju kada će
platiti ratu kredita, a on im kaže da mu još nije bila plata. Kada je spustio slušalicu mami veli: “Ovo mi je najveća muka!”
Kada je to rekla, Violeta sjede u strahu da je ne pita još nešto.

– Aha, to je ta muka. Lijepo. Idemo dalje.
Samo što joj nisu u lice gurnuli svoja dva prsta, javljajući se da iznesu svoje mišljenje. Učiteljica pokaza na Lazu. On skoči, zategnu malo majicu i popravi kosu.

– E, ovako – poče Lazo samouvjereno – Ima tu, učiteljice više razloga za laganje, ali je meni najdraži onaj kada ljudi lažu da bi zaštitili drugoga, druga, sestru ili prijateljicu.

– Jel’ ima i toga, znači. Da čujem.

– Pa eto, na primjer, kada je moj najbolji prijatelj Vanja spasio mene od garant batina.

– Kakvih batina? Ko je htio da te tuče? – zabrinu se učiteljica.

– Ah ko... – nasmiješi se Lazo. – Stari, zna se.

– Baš zanimljivo. Hajde, ispričaj nam.

– Pa nije baš za pohvaliti se, ali kad se mora, mora se.
Lazo pogleda u Vanju i sleže ramenima. Ovaj mu namignu, što je Lazo shvatio kao znaka odobravanja, pa nastavi.

– Onomad...

– Onomad?! – prijekorno će učiteljica.

– Gornjoseljanin – progunđa Zoran.

– Prije, ovaj, nekoliko dana, smo se nas dvojica, to jest ja i Vanja, to jest, ovaj, Vanja i ja, nešto igrali na mom balkonu i onda smo se, je li, posvađali i, ovaj, potukli.

– Potukli? Dva najbolja prijatelja?! – čudila se učiteljica.

– Ma nije to bila prava tuča, učiteljice, nego onako prijateljska – pojasni Vanja.

– Prijateljska? Kakva vam je to, djeco, prijateljska tuča?

– Pa, ono, malo smo se, ovaj, pogurali – doda Vanja.

– Dobro i šta je bilo onda?

– E, onda sam ja slučajno rukom zahvatio veliku i skupu maminu saksiju sa
cvijećem, mislim sa rijetkim ljubičastim pelargonijama. Odmah su dojurili tata i mama, kao da su iza zavjese čekali da se nešto dogodi. Ja sam se sledio od straha, a moj najbolji drug Vanja tada viteški reće: “Izvinite, čika Špiro, nisam htio. Slučajno sam ja gurnuo tu saksiju i moj će tata da vam kupi novu. Kupiće sa ovim istim cvijećem, samo vi teta, Stanojka da kažete kako se zove to cvijeće.
Čitavim razredom se razliježe aplauz, čak je i učiteljica aplaudirala smiješeći se, a Vanja je ustao, stavio desnu ruku na stomak i klanjao se kao da je glumac na pozornici koji upravo prima aplauz nakon održane premijere.

– Bogami, Vanja, veoma lijepo od tebe. Baš drugarski, požrtvovano, a i ti nakloni. Izgleda da ćeš, kada sve to uzmemo u obzir, biti veliki i poznati glumac.

– Mister Bin! – progunđa Zoran i cijeli razred prasnu u smijeh.

– Mir djeco, mir. Domaći zadatak za sutra vam je da napišete najveću laž koju ste čuli. Je li vam jasno?

– Jesteeee! – razliježe se razredom, a zvono za kraj časa se baš lijepo uklopilo u to.

Čim je učiteljica otišla nekoliko djevojčica i dječaka se okupiše oko Vanje čestitajući mu na njegovom nadasve lijepom drugarskom poduhvatu. Tapšali su ga po ramenu, dizali mu ruku kao pobjedniku u teškom boks–meču i sl. Vanja se skromno smješkao i pravdao se.

– Ma, nije to ništa, svako bi tako uradio.

Iznenada pred njim se pojavi Vesna i njega prođoše trnci koji su ga iznenadili i priredili mu neugodnost. Smješak mu se poče povlačiti i ostade na pola. Gledala ga je ravno u oči i smiješila se prijateljski. Nestalo je onog značajnog pogledala sa visoko podignutom desnom obrvom, koji ga je znao prikovati uz stolicu i oduzeti moć i govora i razmišljanja.

– Učiteljica je u pravu – tiho progovori Vesna – i jesi rođen za glumca. Trebao bi da se okušaš u tome. Jesi li kada zamišljao sebe kao glumca?

– Nisam – brzo reče Vanja u isto vrijeme kada je Lazo rekao “jeste!”- na šta Vesna zbunjeno pogleda obojicu – Je li jesi ili nisi?

– Jesam! – brzo reče Vanja u isto vrijeme kada je Lazo rekao “nije!” - na šta se obojica zbunjeno pogledaše.

– Bilo bi dobro kada biste se dogovorili – nasmiješi se Vesna – jer imam ozbiljan prijedlog za vas dvojicu.

– Kakav? – sada su u glas isto izgovorili, znatiželjno je gledajući.

– Ovako – ona prestade da se smješka – u dramskoj sekciji Doma kulture pripremamo novu komediju za djecu i trebaju nam dva ozbiljna, odgovorna i talentovana glumca. Hoćete li?

– Hoćemo! – reče Lazo istovremeno kad je Vanja rekao “nećemo!”

– Sada ćete se opet igrati riječima? – pobuni se Vesna.

– Dajte momci, malo se uozbiljite. Stvarno ste nam potrebni i to je stvarno
dobra prilika za vas.

– Zašto nećeš? Daj, Vanja, da probamo i to. Ja sam oduvijek maštao da budem glumac kao Zoran Radmilović. Nagnu se malo ukoso prema Sanji imitirajući Zorana Radmilovića u predstavi “Radovan III”: “Slušaj, Rumenka: kad budem menjao ime žene, onda ću promeniti celu ženu.” Svi se nasmijaše i počeše frenetično da aplaudiraju, a Lazo se klanjao na sve strane kao i Vanja maločas.

– I? Šta kažeš, Vanja, idete li? – nasmiješi se Vesna, a on pogleda ukoso na Lazu i diže obe obrve što je značilo da traži savjet ili pomoć od njega.

– Ma, idemo! – reče Lazo, a kada Vanja klimnu glavom i nasmiješi se, on ga lupi rukom po ramenu i uzviknu “to, majstore!” – a onda se okrenu prisutnima uz zvaničan ton: - A sada, molim vas, prostrite crveni tepih jer vaša dva drugara, glumca, idu ka slavi! Svi su se smijali i aplaudirali da nisu ni čuli kada je ušla učiteljica za početak sljedećeg časa. Stajala je tiho kod vrata uživajući u dječijoj radosti. Zoran ju je prvi ugledao i pojuri na svoje mjesto.

– Učiteljica! – uzviknu on i svi pojuriše ka svojim mjestima, sudarajći se, gurajući, a uz to su se i dalje smijali.






Vanjin tata izađe na balkon sa čašicom votke u jednoj i malim diktafonom u drugoj ruci. Udahnu duboko svjež jutarnji vazduh, protegnu se rastežući naknadno udove svaki posebno, otpi gutljaj votke, zavali se u staru pletenu fotelju i pogled usmjeri prema jednom jedinom malom oblaku na zapadu prema kojem je i bio okrenut njegov balkon. Još je bilo rano pa ga sunce nije obasjavalo. Zbog toga je taj dio dana i najviše volio. Volio je on još i suton i to rani, onaj što nastupi odmah nakon što se sunce skrije iza modrih planina na zapadu. U mislima je tražio temu za svoju novu priču. Kada ju je pronašao negdje u moždanim ganglijama, kako je to rado isticao, uključi diktafon i poče govoriti. Govorio je kao da čita već napisanu priču. Tako je lako pisao. U stvari, sa svojim pisanjem je imao samo dva problema: pronaći dobru temu i prodati priču.



– Tata, znaš li šta se danas dogodilo u školi? Bilo nam je super i imamo za domaću zadaću da napišemo najveću laž!

– Nisu vas, valjda, počeli učiti kako da lažete narod, pa nećete svi u političare – našali se Vanjin tata, a i Vanja se nasmiješi iako ga baš nije dobro razumio.

– Neistinu ili laž? – upita Vanja, unoseći njima kafe a sebi sok.

– U čemu je razlika? Zar to nije isto? – nasmiješi se Vanjin tata.

– Nedavno sam gledala dječiju predstavu ovih naših malih amatera i baš je, između ostalog, i to bila tema. Predstava se zvala „Vaso Pikaso“.

– Pikaso? Ni manje ni više nego Pikaso, a? – začudi se Vanjin tata.


– Da. Da li si to i ti gledao tu predstavu?


– Ne, zašto?

– Upravo si sada rekao jednu repliku iz te predstave. Elem, dječak lažov i lijenčina, razgovara sa svojom sestrom koja je njegova sušta suprotnost, i tada on kaže: „Put ka slavi je trnovit, i čovjek mora ponekad da se koristi i neistinom, a neistina ne mora uvijek da bude laž. Neistina je samo neistina, odnosno nije istina, a laž je laž.”

– Hm... Zanimljivo, veli sa smješkom Vanjin tata. Dobar je taj čika Jova, šteta što nema bolju podršku od ovih na vrhu. Toliko djece je okupio u svoju dramsku sekciju i lijepo ih uči glumiti.

– I ne samo to...

– Nego i čak štaviše – našali se on.

– Ma daj – nasmiješi se ona – on ih kroz tu dramsku sekciju lijepo vaspitava, a ovu omladinu u svojoj starijoj dramskoj grupi je odvojio od ulice, kafića i šta ti ja znam kakvih zala još.

– Pa to sam i htio da vam kažem, to jest da govorim, hoću reći da pričam – zabrza Vanja izborivši se za riječ.

– O čemu? – upita ga mama dok je tata uzeo malo votke iz čaše koju nije ispuštao iz ruke.

– Pa o toj dramskoj sekciji. Jedna Vesna iz mog razreda je danas pozvala mene i mog najboljeg drugara Lazu, to jest Lazu i mene da glumimo u toj dramskoj sekciji. Kaže, spremaju novu predstavu za djecu pa im trebaju dva glumca. Pozvala je nas dvojicu – ponosno se nasmiješi Vanja.

– Opa, ženo. Vidiš li ti to, ode naš Vanja u glumce – našali se tata, a mama ga poljubi u kosicu i ponosno će:

– Rodi ga majka pametnoga!

– I, kada počinju probe gospodine Ljubo Tadiću? – tata se i dalje šalio. Još uvijek ga je držalo dobro raspoloženje od kako je uspio da proda jednu svoju priču lokalnim novinama.

– U subotu ujutro u deset.

– Dobro, stići ću završiti kupovinu pa idem sa tobom – reče mama.

– Nemoj, mama. Pa niko ne ide sa ostalom djecom. Svi će mi se smijati da sam mali – pobuni se Vanja.

– Je li, a ti si veliki, znaš li ti uopšte gdje je Dom kulture – upita ga tata.

– Ma ti se šališ, tata, zar ne? Ko to još ne zna gdje je Dom kulture. To znaju i vrapci na granama.

– Znači i vrapci idu na vaše dramske probe? – i dalje se šalio tata, a Vanja se smijao, onako iskreno, dječački. Njegovom tati se to dopalo i počne da ga škakilja, što je pojačalo Vanjino smijanje.

– Ali ja sam samo, sine, htjela da vidim kako je to, ko radi sa vama i kakvo je društvo? – pravdala se mama pokušavajući da ih nadglasa.

– Pusti je, sine, da ide s tobom, možda vam zatreba jedna glumica u najboljim stvaralčkim godinama.

– Bolje ti je da radiš i da pametno upotrijebiš svoje najbolje stvaralačke godine. Vidiš da ti je krenulo sa prodajom priča.

– Znaš kako pjeva Bizetić: „S kim si sada kad je tužno vreme, da l' pomisliš nekad gde sam ja, sa kim sada tražiš nove teme, da l' pomisliš nekad gde sam ja...“

– Aaaaa, stara boljka pisaca-teme. Uvijek vam nedostaju teme.

– Da, draga. Vječita potraga za temama, za nečim o kome još nije niko pisao ili o čemu se bar malo pisalo.

– Pa eto ti teme, dramska sekcija. Dječije dramske probe – ustade sa
smješkom i uze sina za ruku.

– Idemo, Vanjice, tata je upravo dobio inspiraciju da piše.

– Da govori, mamice. Tata prvo govori u svoj diktafon a poslije sjedne za kompjuter i to sve lijepo prepiše.

– Tvoje je tata tolika lijenčina da jedva čeka da ljudi konstruišu takav program u kompjuteru koji će sa diktafona ispisivati tekst – našali se maja dok su izlazili sa balkona.

– Pa šta? Samo se ti smij. Do prije 20-tak godina mobilnim telefonima
smo zvali one bežične telefone koji su se nosali oko kuće, a vidi ih sada... – poče da govori glasnije kako bi ga čula i u kuhinji.

– Još malo pa će ti njime moći poslati i votkicu... – sjeti se mama.

– Ej, dušo, kad smo već kod votkice, kada budeš izlazila kupi nam. Ova je pri kraju.

Rekao je “kupi nam” iako njegova žena nije pila votku i on je to znao. Ako bi šta popila, pila bi crno vino čašu–dvije i to samo u speifičnim prilikama kao što su rođendan, doček Nove godine, svadba i slično. Odrasla je u siromašnoj porodici uz bolesnu majku i tri mlađa brata i uz oca koji je bio dobra duša, ali zavisnik o alkoholu. Nije ih maltretirao, ali je dovoljno i to što je sve pare od svoje male plate (radio je kao stražar u komunalnom preduzeću), popio i potrošio čašćavajući drugare u kafani. Ono malo zgužvanih novčanica koje su mu ostajale od plate, nisu bile dovoljne ni za komunalije pa su često ostajali gladni i bez struje. Njena mati, u gradu poznata kao vrijedna žena, često je pozivana da dobrostojećim porodicama sprema kuću, u kako se govorilo, „velikom spremanju stana“. Tada je i ona išla sa svojom mamom i pomagala joj, i za novac, koji su tom prilikom dobijali, kupovali su hranu. Kada joj je otac obolio od galopirajuće tuberkuloze, a ubrzo zatim i umro, stvari su se donekle promijenile. Kao odličan učenik uspjela je upisati fakultet i dobiti stipendiju. Vaspitana da štedi svaki dinar (tadašnja novčana jedinica), čak je uspijevala uštediti i od stipendije i slati kući, ako nije zbog ispita i učenja mogla lično da im odnese. Po završetku fakulteta sa izvanrednim prosjekom ocjena od 9,8, vrlo brzo je dobila posao u administraciji opštine. Vanjin tata ju je upoznao na probama dramske sekcije lokalnog kulturno–umjetničkog druuštva, u kojem je ona igrala i u folklornoj sekciji.

To je bila ljubav na prvi pogled, sjećao se Vanjin tata tog, kako je često govorio, najljepšeg, najsvjetlijeg i najružičastijeg dijela njegovog života.

– Idemo, jarane, da se i tu oprobamo – govorio mu je njegov stari školski
drug Dragan, koji je sada bio diplomirani inžinjer mašinstva. Iako su svi mislili da će da upiše arheologiju, ne zbog njihovog pokušaja iskopavanja rimskog groblja, nego zbog interesa koji je pokazivao za taj poziv sve vrijeme školovanja u osnovnoj i srednjoj školi. Vele da je mašinstvo upisao zbog neke djevojke, lijepe Beograđanke, koju je upoznao na maturskoj ekskurziji u Dubrovniku.

– Sve smo probali, sve: bili smo arheolozi, fudbaleri, izviđači, pa onda...
ma ne mogu da se sjetim šta sve nismo bili, pa hajde da se oprobamo kao glumci, a?

– Ma, nismo ti mi za to, Dragane, omatorili smo.

– Govori u svoje ime, ja nisam omatorio, sada sam u punoj snazi i mladosti. Škole sam završio, posao dobio i sada sam slobodan k’o ptica na grani.

– O tome ti ja i govorim. I sa mnom je slično, pa sada kada smo kao ptice, valja nam gnijezda svijati, jesen stiže, dunjo moja – šalio se Vanjin tata.

– Da, svako svoje, ali da budemo u komšiluku kako smo se davno dogovorili, sjećaš se?

– Sjećam, kako se ne bih sjećao, to je bilo naše prvo pijanstvo.

– Za mene i poslednje. Nego gnijezdo ne vrijedi za solo pticu.

– Znači mi smo solo ptičice i treba da nađemo slobodne ptice, da se poženiimo i svijamo gnijezda?

– Da, upravo tako, pjesniče.

– I kakve veze ima dramska sekcija sa tim? Ima li tamo slobodnih ptica koje su rade da savijaju gnijezda? – i dalje se šalio.

– Da, i to u velikim količinama – reče Dragan, a oči su mu svjetlucale radošću.

Kada su stigli na probu, koja se održavala u srednjoj školi, vidjeli su da stvarno ima mnogo mladih ljudi, naročito djevojaka. U širokom holu škole su vježbali folkloraši. Bili su poredan u veliki krug, držali se za ruke, a u sredini im je nastavnik pokazivao neke korake iz te koreografije koju uvježbavaju. Svi su ga pažljivo i u potpunoj tišini gledali i slušali. I njih dvojica su prošli mimo njih malo brže nego što su do tada hodali, ne zadržavajući ni pogled na njima. Ušli su u učionicu gdje je bilo dvadesetak djevojaka i momaka. I ovdje je ljepša polovina bila u većini.

– Ooooo, Dragan je ipak uspio dovesti nedodirljivog na našu probu! – uz opštu graju i aplauz izdvoji se neki muški glas, a odmah zatim pred njima se ceremonijalno nakloni jedna djevojka kao u nekoj turskoj seriji.

– Drugari, evo ga. Kao što sam obećao uspio sam ga nagovoriti.

– Tada pred njega stade prelijepa djevojka, a ostali se sasvim umiriše. Ona mu pruži ruku, tajanstveno se nasmiješi i reče:

– Zdravo, ja sam Sanja.

– Znam, već smo se upoznali – reče on uz smješak.

– Je l’, a kada smo se to upoznali? Gdje?

– U mojim snovima. Znaš, Sanja, moji snovi su ti jako stvarni. Bila je subota, vedro toplo veče, korzo puno šetača. Ja sam sjedio na klupi u parku pored šetališta i pisao pjesmu. Ti si prišla. Imala si svijetlo plavu haljinu, gore usku, a dole na volane koji su veselo lepršali oko tebe. Ulična svjetiljka iza tvoje glave je pravila fantastičan oreol i svjetlost je prolazila i kroz tu dugu, lepršavu kosu. Stala si pred mene, samo sam nazirao taj tvoj tajanstveni smješak. Pružila si mi ruku i rekla: “Ja sam Sanja.”. “Da znam, već smo se upoznali”, rekao sam ti ja, a ti si me začuđeno pitala gdje smo se to upoznali. Tada sam ti rekao: “U mojim snovima. Znaš, Sanja, moji snovi su ti jako stvarni. Ne znam koji je dan bio, ti si stajala na autobuskoj stanici, a ja sam stajao iza tebe. Ti si se okrenula, nasmiješila mi se tim svojim tajanstvenim smješkom, pružila si mi ruku i rekla: “Ja sam Sanja”. “Da znam, već smo se upoznali”, rekao sam ti ja, a ti si me začuđeno pitala gdje smo se to upoznali i kada. Tada sam ti rekao: U mojim snovima. Znaš, Sanja, moji snovi su ti jako stvarni...” – opšti smijeh je nadjačao ovu njegovu neprekidnu priču.

– Znači... – nasmiješi se Sanja – ti si sanjao kako si sanjao da si sanjao da smo se upoznali?

– Da, zamisli i sve sam to skupa sanjao, a čini mi se, kada te vidim kako si lijepa da i sada, na žalost, sve ovo sanjam.

To je bila ljubav na prvi pogled, tačnije na prvu laž.




Četvrto poglavlje

Vanja je uspio uz pomoć tate da odgovori mamu od njenog lošeg plana da ide sa njim na probu. Požurio je sa doručkom i samo mahnuvši rukom roditeljima, još uvijek punih usta izjurio je iz stana navlačeći jaknu. Na nju ga je mama natjerala, objasnivši mu da su već jutra hladna, počela je jesen, a i u sali Doma kulture je u ovo doba godine prilično hladno.

Kada su ušli u Dom prvo što su zapazili je puno djece, graje i mnogi su jurili gore-dole stepenicama. Sa sprata se čulo horsko pjevanje reskih dječijih glasova. Desno u holu ispred Gradske galerije su male manekenke uvježbavali svoju koreografiju. Ispred ulaza u veliki hol pred kino–salom su nekoliko djevojčica i dječaka stajali u grupama i pričali glasno. Neki od njih su imali i gitare. Oni su, vjerovatno čekali svog nastavnika da bi imali probu. U velikom holu je bilo pedesetak djevojčica i par dječaka. Njih par je sjedilo na stepenicama na ulazu u salu gdje je bila i mala bijela muzička linija, a ostali su vježbali ritmičku tačku svoga programa.

Čim su ušli u kino–salu prvo što ih je iznenadilo je polutama. Trebalo im je par trenutaka da im se oči priviknu na to. Svjetlo je bilo upaljeno samo na pozornici i ono je osvjetljavalo pozornicu, uzdignuti prostor pred pozornicom za koji su kasnije saznali da se zove proscenij, veliki sivi itison između njega i prvog reda, a potom je svjetlost jenjavala kako se širila salom. Išli su polako jer je pod bio ukoso i padao je prema pozornici tako da su faktički silazili tepih stazom prema pozornici, po kojoj su se neka djeca jurila, drugi su sjedili na rubu pozornice ili u sali. Leđima okrenut pozornici pažljivo ih je promatrao stariji blago pogrbljen čovjek rijetke duge kose sa šeširom na glavi. Sijeda, njegovana bradica mu je davala ozbiljnost, a vesele oči su to demantovale.

Nekoliko njihovih prijatelja im pritrčaše pozdravljajući ih u hodu i radujući se što su došli, a onda im s leđa priđe i Vesna. Bila je zadihana.

– Pa gdje ste, ja sam vas čekala vani i nisam vidjela kada ste prošli pored mene. U stvari, ugledala sam vas kada ste već ulazili u salu. Dođite da se pozdravimo sa čika Jovom. Pazite, uradiite isto što i ja – reče on i požuri ispred njih. Priđe čika Jovi i “nabaci mu 5”, tačnije udariše dlan o dlan desne ruke, kako to rade košarkaši i ostali sportisti kada postignu pogodak.

– Dobro jutro.

– Dobra ti sreća, sine! – reće čika Jova gledajući je veselo.

– Čika, Jovo, ovo su dva moja drugara iz razreda i žele da se upišu u našu dramsku sekciju.

– Pa, samim dolaskom već su se upisala – reče on i okrenu se prema njima
dvojici sa rukom spremnom na pozdrav od maločas.

– Ja sam čika Jova, a vi?

– Ja sam čika Laza, ovaj Lazo.
Svi se grohotom nasmijaše Lazinoj provali. Smijala se Vesna, Vanja, čika Jova pa i sam Lazo i svi ostali. Oni što su se jurili na pozornici kada začuše takav smijeh, znatiželjno dojuriše do njih.

– E, pa čika Lazo, dobro je da nas je dvojica čika – našali se čika Jova i
pozdravi sa Vanjom.

– Zdravo i tebi. Koji si ti čika?

– Ja nisam čika – nasmiješi se Vanja opušten novonastalom situacijom.

– Ja sam Vanja.

– Vanja? Rusko ime. – nekako obradovano reče čika Jova i zapjeva u ruskom ritmu.
Hej Vanja, moja Vanja,
da l’ još trojke stepom jure?
Da li tvoja duša sanja
one naše davne bure?

Ko se sada s tobom smeje,
moja Vanja dušo snena?
Ko ti hladne ruke greje,
moja nado promašena?

Salom se prolomi aplauz, a on se klanjao okrećući se na sve strane. Zatim se uspravii i lagano reče:

– Vesnice, da li je vrijeme?

– Jeste, čika Jovo, deset je prošlo – a onda se prodera koliko je grlo nosi.
– Na rampuuu!

Sva djeca pojuriše na pozornicu, neko stepenicama sa jedne ili druge strane, neko se penjao na proscenij, sudarajući se i padajući, i svi su vikali: “Na rampu! Na rampu!” Lazo i Vanja su stajali iza čika Jove i nisu znali šta da rade. On ih ugleda i nasmiješi im se.

– A vas dvojica? Glumite li i vi? Ili ste se, možda, predomislili, a? Šta veliš, čika Lazo? – svi se naasmijaše.

– Nismo se predomislili. Glumićemo.

– Pa šta čekate? Na rampu! – pokaza im rukom čika Jova da idu i sjednu sa ostalima.

Kada su svi sjeli na rub pozornice, malo su se gurkali ali ubrzo se smiriše. Vesnica sjede na bordo plišani rub proscenija, a čika Jova dođe do nje. On se nije penjao. Polako ih je redom sve pogledao kao kada kamera švenka slijeva u desno i svakom djetetu je pogledao u oči, i na trenutak se sreo sa njima. Kasnije je Lazo rekao Vanji da ih to čika Jova skenira, da se uvjeri kako su svi dobro raspoloženi i naspavani.

– Zdravo, djeco, kako ste? – reče čika Jova. Malo sačeka dok su svi rekli
“Dobro smo” ili slično, pa uz obavezni smješak nastavi.

– Pošto vas ima toliko mnogo, malo više nego prvi put, radićemo dvije
predstave za djecu, tako da ste svi dobili ulogu. Djeca radosno uzviknuše “Jeeee!”. To popratiše aplauzom, a radovanje stišaše kada čika Jova podiže ruku da ih umiri.

– Prvo ćemo nastaviti sa probama “Trnoružice”, a onda ćemo podijeliti
tekstove nove komedije “Tužibaba”. Vesnice, prozivaj.

– Javljajte se kada vas prozovem - reče Vesna

– Pripovjedač?

– Ovde.

– Kralj?

– Prisutan.

– Kraljica?

– Tu sam.

– Trnoružica?

– Ovdje.

– Žaba?

– Pa vidiš da sam tu.

– Prva vila?

– Ovde.

– Druga vila?

– I ja!

– Treća vila?

– I ja!

– Četvrta vila?

– Tu sam!

– Peta vila?

– Da.

– Kuhar?

– Odsutan u suprotnom smislu te riječi.

– Kuharski Pomoćnik?

– Molim?

– Princ?

– Ovde.

– Mudrac?

– I ja sam tu.

– Svi su ovde, čika Jovo – reče Vesna.

– Dobro djeco, da radimo. Šaptači na svoja mjesta. Glumci iz prve tri pojave na mjesta odakle ulaze, ostali glumci iz ove predstave na proscenij, a vi koji niste prozvani sjedite u prvi red. Vesna, sine, vodi probu dok ja obiđem ostale sekcije. Odmah se vraćam.

Čika Jova izađe i djeca počeše sa probom predstave koju su već prilično dobro uvježbali. Vanja i Lazo su sada pažljivije mogli razgledati salu, reflektore, pozornicu... Sjedili su, pokazivali jedan drugom prstom na nešto i tiho šaputali. Obojica su bili u toj sali svega nekoliko puta i to samo onda kada je uz malu priredbu Djeda Mraz dijelio poklone. Kada su krenuli u treći razred više nisu primali poklone od Djeda Mraz,a ali bi im roditelji obavezno nešto kupovali i ostavljali pod jelku. Danas im je prvi put da su tu kao glumci.

Kada im je dosadilo, dogovoriše se da izađu u hol i gledaju ritmiku. Sjeli su na stepenice koje vode u salu i nijemo su posmatrali kako djevojčice igraju. Bile su dobro uvježbane, jedino su se dvije u zadnjem redu donekle izdvajale.

– Mora da su nove, pa još nisu dobro uvježbale – reče Vanja.

– Ma, jok. Znam ih ja. Idu u četvrti razred. Glupsonke su to.

– Ima li, Lazo, matere ti, iko o kome ti imaš lijepo mišljenje? – prigovori mu Vanja.

– Ima. Kaća.

– Kaća? Ko ti je ta?

– Eno ona što stoji na balkonskim stepenicama u crnoj majici. Ona je u starijoj dramskoj grupi. Već mjesec dana je srednjoškolac – pojasni Lazo.

– Je li joj to neko umro?

– Ne. Što pitaš?

– Pa sva je u crnom.

– Eeee, takva ti je moda, druže moj dragi.

– A odakle je ti poznaješ?

– To ti je moja daljna rodica. Lijepa i pametna djevojka. Podučavala me je matematiku. Zahvaljujući njoj uspio sam dobiti četvorku iz matematike pa proći četvorkom.

– Je li i ona gornjoseljanka? – našali se Vanja.

– Naravno, bar su joj preci to. Pa vidiš da je lijepa i pametna.

– Zato i pitam, kako tako lijepa i pametna pa da bude gornjoseljanka? – i dalje se Vanja šalio.

– Zezaj, zezaj zezalice. ‘Ajdemo kod nje?

– ‘Ajde – složi se Vanja. Da bi došli do Kaće morali su obići veliku grupu igračica ili proći između njih. Da je Vanja išao prvi najvjerovatnije bi oni njih zaobišli, međutim, Lazo je izabrao kraći put. Protrčaše kroz prostor gdje su djevojčice igrale ometajući ih u tome. One su se bunile, a dvije–tri su ih i udarile po leđima. Smijući se stigoše do Kaće. I ona se smijala.

– Čuvajte se, opasne su ove igračice – šalila se.

– Brži smo mi od njih – reče Lazo, a Vanja dodade:

– Lazo tako brzo trči između kapi kiše da sasvim malo pokisne i po najvećem pljusku.

– Hahaha – nasmija se Kaća.

– Vi mora da ste iz dramske sekcije dok ste tako duhoviti?

– Pogodila si – reče Lazo.

– Mi smo glumci.

– Mi pokušavamo biti glumci – ispravi ga Vanja.

– Je li, Kaća, da te pitam nešto. Lazo mi kaže da si već iskusna glumica u
ovoj dramskoj sekciji. Šta te je privuklo za glumu?

– Ispriičaj nam malo o tome da znamo šta nas čeka – dopuni molbu Lazo.

– Uvijek sam, gledajući filmove, proučavala glumice, njihove uloge,
pokrete... Razmišljala sam o tome da li bih ja bila u stanju da odglumim tako dobro neku od tih uloga. Ona sjede na stepenice, a oni za njom spremajući se na dugu priču. - "Zašto ne pokušaš?" često su mi govorili."Učlani se u dramsku sekciju u Domu kulture". Dugo mi je trebalo da se na to odlučim. Sve do tad sam bila član dramske sekcije u osnovnoj školi, ali jedno je bilo glumiti samo pred svojim razredom, pred svojim drugovima, a sasvim drugo glumiti pred većim brojem nepoznatih ljudi.

– Zbog treme? Kako si uspjela pobijediti tremu? – upita Vanja.

– Kad sam se napokon na to odlučila, zamolila sam drugaricu da pođe sa mnom. Bilo mi je mnogo lakše što je neko koga poznajem uz mene, jer sam i prije prve probe bila strašno nervozna. Vidjevši neke od glumaca koji su išli na dramsku već nekoliko godina, moja nervoza se povećala. Iako još uvijek amateri, u poređenju sa mnom, činili su se kao profesionalci. Divila sam se njihovim pokretima i opuštenošću sa kojom su sve izvodili. Svi su bili tako puni samopouzdanja, sasvim uneseni u svoje uloge. Moja prva uloga bila je uloga princeze. Iako to nikada nisam rekla, u toj predstavi u kojoj sam glumila, bila je jedna uloga koja mi se mnogo više sviđala i za kojom sam na početku čeznula. Moja uloga princeze bila je stvarno lijepa, ali plašila sam se da je neću dobro odglumiti. Ličnost princeze i moja ličnost su, mislila sam, bile poptuno suprotne jedna drugoj. A onda sam shvatila da je možda baš to ono najbolje. Jer gluma i jeste upravo to – biti neko drugi. Tako da sam tu ulogu uzela kao izazov da dokažem sebi da ja to mogu. Ali nesigurnosti je ipak bilo, i na probama, i na premijeri. To je mnogo uticalo na mene; bila sam previše tiha i pokreti su mi bili možda previše ukočeni. Ali nakon prve premijere sve je izgledalo mnogo lakše. Tada sam bila u mlađoj grupi, ali sam redovno išla na probe starije grupe kako bih ih posmatrala i učila od njih. Jedna od najvećih želja bila mi je da glumim sa njima, ali osjećala sam kako sam previše neiskusna u odnosu na njih. Tako da mi je to možda bio novi cilj: počela sam sve više da vježbam, čak i kod kuće, kako bih bila dovoljno dobra da uđem u stariju grupu. Zato sam se za drugu ulogu, ulogu lisice, mnogo više potrudila. Na premijeri te predstave bilo mi je lakše zaboraviti na tremu nego na prvoj predstavi u kojoj sam glumila. Vjerovatno zato što sam ovaj put znala šta me čeka i da sve to nije toliko strašno koliko sam mislila. Tako da je, po meni, moja druga uloga prošla mnogo bolje. Bila sam mnogo slobodnija, a na tremu sam zaboravila čim sam izašla na binu. Samim tim sam ovaj put mnogo više i uživala. Moja treća uloga je bila u predstavi u kojoj je glumila starija grupa. Tu ulogu sam dobila iznenada, sasvim neočekivano, jer glumica koja je imala tu ulogu nije mogla neko vrijeme da glumi zbog zdrastvenih problema. Koliko god da mi je bilo žao zbog nje, bilo mi je i drago što sam ja bila ta koja je trebala da je zamijeni. Prije nego što sam dobila tu ulogu, bila sam šaptač u toj istoj predstavi, tako da sam veći dio teksta već znala, a ni pokreti mi nisu bili veliki problem. Na premijeri te predstave, tremu skoro da nisam ni imala. Jako sam uživala u izvođenju te uloge i bilo mi je žao što predstava nije duže trajala, jer je to definitivno postala moja omiljena uloga. Bila sam blizu da dohvatim snove.

– Dohvatiti snove! – sa divljenjem reče Vanja.

– Kako to lijepo zvuči.

– Pa zar ti to sve ne liči na to da maštom i glumeći, tačnije pretvarajući se da smo neko drugi, u stvari, samo sanjamo jedan lijep, dugačak san, i da su nam ti snovi iz dana u dan sve ljepši i sve bliži?

– Kao zvijezde u vedroj noći bez mjeseca – reče Lazo sa divljenjem.

– Da, kao zvijezde. Daleke, male, plave zvijezde – šapnu Kaća pojačavajući time čaroliju mašte.

– Kao san. Kao plavi san – nastavi Vanja da se divi cijeloj priči.

– Igrala sam u toj predstavi – reće Kaća.

– U kojoj? – zbuni se Vanja.

– Pa u predstavi “Plavi san”, igrala sam lisicu – pojasni Kaća i preko
njih mahnu nekom, smiješeći se šire nego do tada i skoči.

– Izvinite, eno moji su stigli. Dođite da nas gledate, danas počinjemo sa
novom predstavom. Ovo je prvo čitanje, tačnije podjela uloga.

– Ne možemo – veli Lazo. – Uskoro počinje i nama prva proba, ta podjela uloga.

– Neka vam je sa srećom. Bićemo u maloj sali, ako završite ranije... Ćao!

– Ćao! – viknuše njih dvojica, zatim se pogledaše nasmijani i lijepo raspoloženi. Zatim se vratiše u salu i sjedoše na svoja mjesta.

Proba je bila u toku i nekako se osjetilo da je pri kraju. Čika Jova se bio vratio i povremeno bi davao upute djeci, nekada bi se našalio, a nekada bi i malo ozbiljnije ukorio nekog neozbiljnog dječaka. Na djevojčice nije vikao. Možda i nije bilo razloga, a možda je čika Jova njih više cijenio. One su bile i pažljivije i vrijednije. Brzo su učile tekst, nije im čika Jova morao dva – tri puta govoriti i pokazivati kao što to radi sa dječacima.

– Na rampu! – reće čika Jova. Brzo glumci posjedaše na rampu. Vanja i Lazo htjedoše da krenu, ali vidješe da ostala djeca koja su bila u sali ne mrdaju pa i oni ostadoše da sjede. Čika Jova je djeci objašnjavao nešto iz predstave, neko dijete bi pohvalio, sa drugim se malo našalio, i nakon nekoliko minuta im reče da je proba gotova te da će se vidjeti u sljedeću subotu u deset sati.

Djeca sjuriše sa scene i svako je dijete prišlo čika Jovi, ili ga je nešto pitalo, ili samo da “nabaci pet” za pozdrav. Kada su svi izašli iz sale, čika Jova se uspravi i reče kratko djeci koja su čekala svoju probu:

– Na rampu!

Djeca jurnuše na pozornicu, ali sada nije bilo gužve i sudaranja iz jednostavnog razloga što ih je bilo relativno malo, odnosno puno manje nego na predhodnoj probi. Dok su djeca mirno sjedila, gurkla se i došaptavala, čika Jova je gledao u otvoreni tekst na stranicu gdje su bili popisani likovi. Pratio je prstom jedan po jedan lik, a zatim bi za svaki preko naočala pogledao sve male glumce. On je tako, u stvari, pravio prvu podjelu uloga. Kada je završio, skinu naočale, uze tekstove i pruži ih prema Vesni, koja odmah dojuri do njega i čučnu pa preuze tekstove.

– Vesnice, sine, molim te podijeli tekstove.
Dok je Vesna to radila, on im se obrati.

– E, pa dragi moji glumci, dobro mi došli. Prije nego izvršim podjelu uloga, moram vam reći nekoliko riječi o načinu rada. Sve probe počinju i završavaju na rampi. Svi imate jednako pravo glasa, tačnije da pitate ili da predložite, pa da ispričate i neki vic kada se budu pričali vicevi, ali samo jedan po jedan, jer ja istina imam dva uha ali jedan mozak, te tako ne mogu sve da vas pažljivo saslušam. Dakle, dok jedan govori ostali šute, je l’ jasno?

– Jeeeesteeee!

– Kod kuće ćete učiti tekstove prema onome što se dogovorimo i ne smijete kasniti na probe. Velim, svi imate pravo predlagati, odnosno kreirati likove, ali samo ono što je vezano za vaš lik. Dakle, svako može predlagati nešto što je samo u vezi sa njegovom ulogom, a nikako za druge. Tek kada naučimo čitav tekst napamet, naravno svako samo svoju ulogu, tada ćemo preći na postavljanje predstave, tačnije na mizanscen.

– Šta je to mizanscen? – upita Lazo.

– Dobro pitanje, volim znatiželjnu djecu. Dakle, mizanscen je raspored
lica i stvari na pozornici i pokreti potrebni da bi se do tog rasporeda došlo, i da bi se on pred očima gledalaca mijenjao. Mizanscen zavisi od zbivanja i od pozornice. Amateri teže da se njihove predstave mogu igrati svukuda. Mizanscen ne smije biti krut, da sputava glumce, ali ne smije biti ni prepušten slučaju. Mizanscen zavisi od trenutnog odnosa između likova i od njihovog djelovanja, kao i od scenskog prostora. Za mizanscen važi nekoliko principa. Prvi je princip ravnoteže, gdje moramo lica i stvari raspoređivati tako da svaki dio scene bude podjednako opterećen. Drugi je princip važnosti, jer zavisi od značaja uloge u datom trenutku, i treći princip trougla je raspored glumaca po dubini scene – čika Jova se nasmiješi gledajući u Lazu.

– Da li ste zadovoljni, čika Lazo? – na šta svi prasnuše u smijeh.


Nakon svoje prve dramske probe Vanja nije mogao dugo da zaspe. Jednom riječju bio je oduševljen. Pokušao je da otkrije šta ga je tako oduševilo i nije mogao da pronađe. Izgledalo mu je da ga je sve zajedno oduševilo: i dolazak na probu, i mnoštvo djece koja su igrala, skakala, pjevala, glumila, svirala, ili se jednostavno jurila po cijelom Domu kulture, i Vesna koja se fantastično snašla u ulozi asistenta režije, a i kao glumica, i čika Jova koji je umio sa djecom da radi istovremeno ozbiljno, ali i protkano duhovitošću, i Kaća koja je onako lijepa sa njima lijepo razgovarala kao da su stari drugari i svašta nešto, a posebno mu se dopala provala njegovog najboljeg drugara „čika Laze“.

Najbolje je upamtio. Činilo mu se, kako im je čika Jova objasnio, koliko je potrebno da glumci govore glasno.

– I još vam nešto, moji budući glumci, moram objasniti – mirno je govorio čika Jova. Imao je takav glas da se mogao čuti jednako, bilo da je njegov sagovornik tik kraj njega ili da je udaljen i desetak koraka. – Na dikcijskim vježbama ćemo više tome posvetiti pažnju. Tehnika disanja je jako bitna i ona se na Glumačkoj akademiji posebno izučava. I o tome ćemo pričati kasnije. Sada ću vam, djeco, skrenuti pažnju na važnost glasnog govora na pozornici.

– Ja mogu da se derem k'o vo ako treba! – provali Lazo, a ostali prasnuše u smijeh. Smijao se i čika Jova.

– Na sceni se, dragi moj čika Lazo, ne smije derati, ako tekst to ne zahtijeva, nego se mora glasno i razgovjetno govoriti. Zahvaljujući tome što je naše oko sporo, mi vidimo na filmu pokret ruke prirodnim – čika Jova napravi polukružni pokret ruke slijeva u desno –a da je naše oko brzo, mi bismo ga vidjeli – ponovi pokret zaustavljajući ruku svaku sekundu – u sličicama kako je i snimljen. Isto tako je i naše uho sporo, pa ako se tekst ne izgovorava dovoljno glasno i razgovijetno, neće se ni čuti, ni razumjeti. Na primjer, ako bude neka duhovita replika, shvatiće oni u prva dva–tri reda i nasmijaće se, a ostali neće znati čemu se ovi smiju, počeće da se raspituju, nastaće žagor i metež u sali i ...? – pogleda znatiželjno po djeci na rampi, a oni u glas uzviknuše.

– Propade predstavaaaaa!

Zatim je Vanja u mislima pregledao čitavu probu. Svoju prvu dramsku probu u životu. Činilo mu se da je zapamtio svaku riječ, svaki pokret, pogled, smiješak. Sve je zapamtio jer je sve bilo tako upečatljivo. Znao je da više ništa neće biti isto kao što je bilo prije te probe. Ništa. Ma kakva spajalica u tatinom kompjuteru, koje rimsko groblje ili pomračenje Mjeseca. Sada je krenuo zlatnim stepenicama koje vode ka slavi. Čika Jova je danas to lijepo objasnio:

– Isto tako, djeco, morate biti spremni na promjene koje će se u vama dogoditi već nakon nekoliko proba. Vi, na primjer, više nećete moći gledati neku porišnu predstavu, film i slično kao što ste do sada gledali. Često ćete uhvatiti sebe kako, dok gledate predstavu, razmišljate o tome kako se glumac ponaša, kako se kreće, govori. Razmišljaćete šta rade oni iza scene, čuje li se sufler...

– Šta je to sufler? – upita dežurni znatiželjac Lazo.

– Očekivao sam to pitanje, čika Lazo – nasmija se čika Jova zajedno sa
djecom. – Sufler je posebno obučeno stručno lice koje, neometajući predstavu, skriven iza kulisa ili pored scene, tihim glasom govori, došaptava tekst izvođačima u toku predstave, ako se ukaže potreba. Tokom proba pomaže glumcima da savladaju tekst, a u svom radu koristi posebnu, suflersku knjigu, u koju upisuje sve važne naznake vezane za tekst, kao što su pauze, naznake i slično. Mi, naravno, nemamo tu posebnu knjigu, ali će naši sufleri imati svoje tekstove i u njih će na lijevoj, praznoj strani teksta, upisivati te potrebne napomene.
Potom se nasmiješi i upita Lazu?

– Zadovoljni, čika Lazo?

Od tog dana su mu dani sporo prolazili. Izvršavao je svoje obaveze u kući i u školi, ali je sve vrijeme mislio na to kada će doći subota i sljedeća proba. Čika Jova im je rekao da ne moraju dolaziti na onu probu što je ispred njih, nego samo na svoju u 11 sati, ali su on i Lazo dolazili redovno u deset sati. Smatrali su da će tako više i bolje naučiti o pravilima ponašanja glumca na sceni. Tekst su relativno brzo naučili svi, i počeli su scenske postavke predstave, takozvani mizanscen. To je bilo nešto novo za njih i to im je, kao što su i očekivali, donijelo nove radosti. U toku tih proba ispostavilo se kako Lazo voli da pada po pozornici, naravno namjerno, što je izazivalu svaki put smijeh kod ostalih i, kao što reče čika Jova, to je znak da će se i publici to dopasti. Vanja je najveće probleme imao sa glasnoćom. Koliko god je pokušavao da glasno govori i kada mu se činilo da je najglasniji u ekipi u stvari je bio najtiši.

– Svi se mi rađamo sa istim glasnim žicama, a kakve ćemo zvuke proizvoditi pomoću njih, to zavisi od mnogo raznličitih faktora, naročito u odrastanju djeteta. Glasovi se stvaraju u govornom aparatu čovjeka kada vazduh koji struji iz pluća prolazi kroz dušnik, grlo, usnu duplju ili nosnu šupljinu. Prolazeći kroz dušnik, vazduh nailazi na glasnice, mi to zovemo glasnim žicama. Kada su zategnute, prilikom prolaska vazdušne struje, one trepere i proizvode zvuk. Tako nastaju zvučni glasovi. Kada su glasnice opuštene, vazdušna struja prolazi ne izazivajući njihovo treperenje. Tako nastaju bezvučni glasovi. Glasovi se formiraju u usnoj duplji i nosnoj šupljini. Usna duplja je sastavljena iz usta i ždrijela, između kojih se nalazi resica. Resica i meko nepce zatvaraju ili otvaraju put vazdušnoj struji kroz nosnu šupljinu. U stvaranju glasova učestvuju još usne i jezik. Jezik je najpokretljiviji govorni organ. Ali u ljudskom organizmu postoji još i eustahijeva tuba, mala cjevčica koja spaja nosnu šupljinu i srednje uho. Tebi se, Vanja sine, vjerovatno čini da si glasan kao i ostali – nasmiješi mu se čika Jova – ali nije tako. Dakle, mi čujemo sebe na dva načina. Prvo, glas koji izgovorimo odbija se od predmeta ili ljudi i vraća se u naše uši. Drugi način je taj da kada mi izgovorimo tu riječ čujemo je kroz tu eustahijevu tubu. Najbolje ćete to shvatiti na jednom praktičnom primjeru. Kada vam dam znak svi ćete dlanovima zatvoriti uši i brojati, a na svakih pet sekunti vi ćete ih osloboditi i tako redom nekoliko puta. Hajde, probajte sada.

Djeca su ga poslušala i sa oduševljenjem su konstatovali razliku i tako praktično otkrili postojanje eustahijeve tube.

– Sada ću vas, djeco, naučiti još jednom triku kako da dođete do željene glasnoće – nastavi čika Jova kada su se djeca malo umirila. Na dnu svoga vrata, odmah ispod grkljana, svako ima malo udubljenje. Stavite kažiprst i blago pritisnite.
Djeca to uradiše znatiželjno ga gledajući.

– Jeste li našli? E, a sada pokušajte glasno govoriti, jedan po jedan. Hajde, Vanja, ti prvi.

Vanja, a i svi ostali su se iznenadili koliku je glasnoću on naglo postigao. Svi su probavali ne čekajući da dođe na njih red.

– Naravno, djeco, to ćete koristiti samo kod kuće dok uvježbavate glasnoću.
Zamislite samo – nasmiješi se čika Jova – kako bi to izgledalo da glumci idu po pozornici, govore i tako svi drže prst na vratu?
Djeca su se slatko nasmijala, a neki počeše i imitirati glumce kako hodaju sa prstom na vratu.

Mama se još isto prijepodne, kada se Vanja vratio sa svoje prve dramske probe, zainteresovala i tražila je da joj on ispriča sve do detalja, a uzela je i tekst da pročita, kako bi znala šta joj sin to radi i kako to sve skupa funkcioniše. Sa komedijom je bila naprosto oduševljena. Za ručkom su njih troje razgovarali o tome. Istina, Vanjin tata je malo govorio, jer je preko maminog ramena gledao utakmicu Lige šampiona na tv.

– Taj čika Jova je genijalac. Da samo znaš, dragi, kako je ovo poučan i duhovit dramski tekst. Jednostavno, moraš da ga pročitaš.

– Ma, tekst kao i svaki dramski tekst, šta ima tu biti fantastično – reče tata bezvoljno.

– Nije tačno. Ne može se tako jednostavno sve trpati u istu vreću – pobuni se mama – za djecu je teže pisati, jer tu pisac mora da uđe u dječiju dušu, da gleda kao što dijete gleda, da razmišlja, osjeća i doživljava sve kao dijete.

– Čika Jova se, mama, tako i ponaša prema nama, kao da je naš vršnjak, naš drugar – reče Vanja potvrđujući time njen stav. Oboje su gledali u Vanjinog tatu očekujući njegovu reakciju. Kada je to primijetio, trgnu se malo i prestade gledati utakmicu.

– Čika Jova? Jovan Jovanović Zmaj? – upita, pokušavajući da se uklopi u razgovor.

– Ma, neeee, tata. Naš čika Jova – pobuni se Vanja.

– Da li ti znaš, čovječe, o čemu mi uopšte razgovaramo večeras? – ljutila se mama – Kako može da ti neka lijeva Liga šampiona bude važnija od tvoga sina i tvoje porodice uopšte?

– Ma nije mi važnija – pravdao se on. – O tome možemo razgovarati drugi put ili kasnije, a utakmica je sada i nju ne mogu odgoditi za kasnije.

– Možeš, naravno da možeš. Utakmica će uvijek biti i neće ih nikada
nestati, a u međuvremenu tvoj sin jedinac će da odraste bez tvoje pomoći – mama se i dalje ljutila. Tata baci kašiku i bez riječi ode u dnevni boravak, sjede u fotelju okrenutu prema televizoru i nastavi da gleda utakmicu. Time je svađa bila gotova.


Peto poglavlje

Kako se premijera približavala, atmosfera je rasla i blaga bojazan se javljala u svakom od glumaca. Svi su se bojali da zbog treme ne zaborave tekst ili ne naprave neku drugu grešku, ali su isto tako strepili da neko drugi ne pogriješi. Probe su sada bile češće, a ne samo subotom. Pošto su svi bili prva smjena u školi, uveli su i jednosatne probe još dva puta sedmično. Na jednoj od tih proba, dok su bili na rampi, čika Jova im je govorio svojim ubjedljivim glasom, popraćenim obaveznim smješkom koji je u mnogima od njih rastjerivao tremu i brigu:

– Još je nešto jako bitno kada je u pitanju kolektivni rad. Vi ste već morali primijetiti kako kod mene nema glavnih glumaca i glavnih uloga. Ima samo većih i manjih, odnosno uloga sa više teksta i uloga sa manje teksta, ali su sve podjednako važne. Svaka pozorišna predstava vam je, djeco, kao jedna džez melodija u kojoj svaki od instrumenata ima svoju solo dionicu, odnosno onaj dio melodije kada je taj instrument glavni. Tako je i sa vašim ulogama, svaka uloga je u jednom dijelu predstave glavna. Vi sada svi strahujete da li će nam predstava uspjeti ili ne, bojite se da li ćete vi pogriješiti i tako uprskati stvar, i da li će neko od drugih glumaca to uraditi, zar ne? – gledao ih je sa pogledom koji iziskuje, odnosno očekuje potvrdan odgovor.

– Ma ne bojim se ja za sebe. Mene je samo strah da ovaj Lazo ne zabrlja, uvijek griješi na istim mjestima – promrmlja Dijana, koja je u predstavi igrala lik Jelene, jedne zlobne djevojice koja je uz to i tužibaba.

– Ne boj se ti za Lazu, biće on odličan. Bolje ti je pripazi malo na svoja leđa. Znaš da nam čika Jova uvijek govori: “Nikada ne okrećite leđa publici dok se izgovara tekst”, a ti uvijek kada izlaziš nakon pete pojave zakrećeš se tako da su ti skoro sasvim leđa okrenuta ka publici – javi se Nina koja je igrala Maru.

– Pa moram kada govorim Vesni, to jest Nataši. Ne mogu ići ravno i pričati sama sa sobom. – pravdala se Dijana.

– Zato što ne slušaš šta nam govori čika Jova – požuri Vesna da je prekori. – Sto puta nam je rekao da se okrećemo ili zakrećemo preko onog ramena koje je bliže publici, a ti često puta to radiš obratno.

– Ne može “često puta”, Vesnice. Često znači više puta, pa ako to, kao u matematici, uvrstimo u to što ti kažeš, to tvoje “često puta” će ispasti “više puta puta” – nasmiješi se čika Jova. – Evo, nakon ove vaše male prepirke, koju sam namjerno dopustio, vidite kako svi imate nekome nešto zamjeriti i time pokazujete nepovjerenje jedno u drugo. Ako biste svi vjerovali, i u sebe, i u druge, prebrodili bismo i poslednju prepreku ka uspješnoj premijeri.

– Neka oni paze na svoje uloge, a za mene i moga drugara Vanju ne berite
brigu. Mi svoje znamo, a i rekli ste mi, čika Jovo, da sam postao dovoljno glasan, znači zime nema.

Lazo je, za razliku od ostalih, uvijek ustajao kada bi trebalo nešto da kaže, a isto tako sjedajući davao znak da je završio, odnosno da je rekao što je imao da kaže. Čika Jova mu je nekoliko puta rekao da ne mora ustajati, a onda je i on digao ruke od toga.

– U pravu si, čika Lazo – nasmiješi se čika Jova. – Tako bi trebali i vi ostali da razmišljate.

Lazo je svoja padanja po pozornice doveo skoro do savršenstva. Znao je i mogao je pasti kada god to neko poželi i ništa mu nikada nije bilo. Nije se povrijedio, pocijepao hlače i slično. Na toj su probi podijeljena zaduženja i Vanji je pripala dužnost rekvizitera.

– Očekujem da čika Laza pita šta je to rekviziter? – nasmiješi se čika Jova.

– Upravo sam htio da vas pitam, ali ste me preduhitrili – progovori Lazo sa obaveznim ustajanjem i sjedanjem.

– Rekviziter je lice koje se u vidu profesionalnog, a u našem slučaju
amaterskog zanimanja, u pozorišnoj ekipi bavi poslovima vezanim za rekvizitu. To je obično majstor stolar koji konstruiše i pravi scenografsku rekvizitu. Nabavlja, prikuplja, preuzima i priprema rekvizitu potrebnu za predstavu. Sve to čini na osnovu dramskog teksta, prema uputstvu reditelja, scenografa, kostimografa i njihovih pomoćnika ili asistenata. Na isti način, prema uputstvima, generalno oprema svaki objekat, raspoređujući i postavajući rekvizitu u njemu. Za svaki čin ili scenu posebno priprema i raspoređuje scensku rekvizitu i vodi računa o igrajućoj odnosno glumačkoj rekviziti. To čini na osnovu takozvanog radnog naređenja, a prema uputstvima reditelja, njegovog pomoćnika ili asistenta i sekretara režije. Dakle, u pozoršnom svijetu, stručno lice koje se bavi scenskom rekvizitom se zove rekviziter – objasni čika Jova, pa doda:

– Zapamtite djeco, niko sem rekvizitera ne smije da uzima ili pomjera rekvizite prije početka predstave. Poželjno bi bilo da svaki od glumaca koji kontaktira neki od rekvizita, provjeri da li je taj rekvizit na mjestu ili, eventualno, podsjeti rekvizitera pitanjem da li je pripremljen određeni rekvizit.

U samoj predstavi nije bilo puno rekvizita: kantica za zalijevanje cvijeća, šah, reketi za badminton, knjiga i kućni telefon. Sve je to trebalo na samom početku.

– Čika Ranko, domar u Domu kulture je zadužen za scenografiju i za taj telefon, a oko toga će mu pomagati Nina i čika Lazo – uporno se tako šalio čika Jova, ali su se djeca već navikla pa im više i nije bilo smiješno.

– Šta je to scenografija? – ustade Lazo dok su još bili na rampi.

– U stvari, ja pretpostavljam šta je, ali da vas ne iznevjerim – smiješeći se

sjede.

– Scenografija je složenica grčkog porijekla nastala od riječi scene i riječi grafein. Scenografija je, dakle, jednostavno – opis onog šta je na pozornici. Scenografija danas znači vještinu izrade likovne pozadine pozorišne scene, ali i određuje i brine o tome šta je na sceni. Ova djelatnost se odnosi prvenstveno tekstualnim predloškom djela kojeg treba prenijeti na scenu, u skladu s teoretskim i praktičnim aspektima predloška. Rad scenografa vezan je uz pojam prostora u kojem će se djelo zbivati, on ga mora osmisliti, nabaviti ili izgraditi, promijeniti ga po potrebi djela, kada se činovi dešavaju u različitim ambijentima i smjestiti u njega protagoniste djela. Uloga scenografa je po mnogo čemu slična i koji put analogna ulozi dramaturga. Scenograf je samo dio tima koji osmišljava neko pozorišno, filmsko ili televizijsko djelo – on je nužno vezan uz reditelja s kojim zajednički osmišljava realizaciju. Scenografija danas nije pojam nužno vezan samo uz pozorište, film ili televiziju, danas se to odnosi na svako osmišljavanje prostora namijenjeno nekoj javnoj izvedbi, od izložbi do političkih događanja. Scenografija se seli i u virtualni svijet računarskih igara i programa, i za njih treba osmisliti prostor u kojem će se virtualne radnje zbivati.


Dok su išli kući nakon probe Lazo je veoma živo, kako samo on to zna, prepričavao nešto iz sjećanja njegovog djeda Luke.

– Nisam ti, Vanjuška moj, pričao šta se dogodilo kada smo prošle sedmice išli kod djeda Luke na slavu?

– Da, kako ti je bilo?

– Ma bilo je super, kako će biti. Bila nas je puna kuća. Došli su svi koji dolaze svake godine, ali ovaj put sa svojom kompletnom porodicom. Mislim da nas je bilo što rodbine, što komšija, što tatinih radnih kolega, oko pedeset, na časnu riječ. Uveče, kada su svi otišli na verandu da pjevaju i igraju, a stariji da ih gledaju pijuckajući svoju rakiju ili pivo, ostadosmo sami djeda i ja za velikim slavskim stolom. Ja sam čekao taj trenutak.

– Moram, djede, da ti se nešto pohvalim.

– Pohvali se, oko dedino. Jesi naš`o kakvu curu? – uvijek se djeda tako šalio.

– Nisam djede još, ali sam se upisao u dramsku sekciju u našem Domu kulture. Postaću ti glumac.

– Bravo, tebi, sokole moj. Znao sam ja da će nešto od tebe postati. Koga glumiš, Marka Kraljevića ili Musu Kesedžiju?

– Ni jednog. Glumim dječaka u jednoj komediji za djecu.

– Dječaka?

– Da, dječaka.

– Pa šta imaš tu da glumiš? Pa ti i jesi dječak.

– Takva je predstava, savremena, mislim ovovremena. Dešava se danas.

– Danas?! Na slavu?! Pa hoćeš li stići, u koliko je sati?

– Ma ne baš danas, ovaj dan, nego onako, nije da se dešava nekada davno u istoriji, nego se dešava u ovom, našem vremenu.

– Aaaaa, s’vatio sam. Ma, nema tu dobre predstave. Najbolje predstave za djecu su ili bajke ili istorijski događaji.

– A, djeda, jesi li ti glumio kada si bio mali?

– Nikada ja nisam bio mali – šalio se djeda. – Ja sam ti rođen ovoliki.

– Ma ti se, deda, šališ sa mnom, zar ne?

– Pa moram malo. Kada se oni u skupštini šale i šegače jedni sa drugima, a nisu prijatelji, mogu valjda i ja sa najboljim mojim prijateljem, mojim unukom, a?

– Naravno, djeda, da možeš. ‘Ajde, molim te, reci mi, da li si ti bio glumac u školi?

– U školi?! Ma nije ti bilo boljeg glumca od mene u cijeloj školi. Kada me prozove istoričar da odgovaram, mene tako snažno zaboli zub ili stomak, da se to ne može opisati. Jedared je nastavnik htio da zove hitnu pomoć, toliko sam dobar glumac bio!

– Hahahaha! – slatko sam se nasmijao i dodao:

– E, baš si neki vrag, djeda bio.

– Jašta. I pošto sam postao poznat i priznat u cijeloj školi bilo je i za očekivati da me pozovu da glumim i u školskoj dramskoj sekciji. I tu sam bio dobar.

– Pričaj mi, djeda, molim te.

– Nešto ću ti reći za nauk. Ne znam ja šta vama govore vaši režiseri da je najvažnije, ali po mom mišljenju je najvažnije za dobrog glumca snalažljivost u trenutku kada neko zakasni sa izlaskom na scenu ili pogriješi u tekstu. To smo mi zvali vađenje. E, ako si tu dobar, onda si dobar glumac i omiljen među kolegama glumcima. Ja sam ti tu, golube moj, bio pravi maher. Na probama sam skužio gdje ko škripi sa tekstom ili sa ulaskom na scenu i bio sam spreman da uskočim. Sada ću ti ispričati nešto na tu temu, a što se dogodilo slavnim profesionalnim glumcima Miji Aleksiću i Čkalji. Jesi li čuo sa njih?

– Jesam, to ona serija “Kamiondžije”?

– Ne tu su Čkalja i Pajo, Pavle Vujisić, ali Mija Aleksić je... – tada se sjetih i prekinuh ga:

– Aha, znam, gledao sam ga u filmu “Tango argentino”!

– Jeste, to mu je, siromahu, bio poslednji film u životu. Elem, taj Mija i
onaj Čkalja, kada su bili još relativno mladi, zasmijavali su dugo najšire mase naše Jugoslavije. Živjelo se bolje i bezbrižnije nego danas, pa je bilo lako raspoložene ljude dodatno oraspoložiti i nasmijane još više nasmijati. Danas je to puno, puno teže.
Ja sam strpljivo čekao da djeda nastavi, jer sam već bio naučio na to njegovo da se povremeno isključi i otfura u neki svoj film.

– Šta sam ono počeo pričati? – upita sam sebe moj djeda i ja ga podsjetih:

– Mija i Čkalja.

– Aha, vađenje. Bilo je to još u starom zadružnom domu, par dana nakon što sam se oženio tvojom babom. Istina, tada još nije bila baba, nego lijepa, rumena i jedra mala seljančica. Gostovali su ti naši, tada najpopularniji komičari. Ne mogu se sjetiti kako se zvala predstava, ali se odigravala u nekom dvorcu . Mija je bio neki plemić, a Čkalja njegov sluga. Bilo je jako smiješno, i publika je svojim smijehom i aplauzima produžila trajanje predstave bar za pola sata. Jednog momenta, kada su njih dvojica ostali sami na sceni i završili svoj dijalog, nastala je kratka pauza, a oni su krišom pogledali u pravcu odakle je trebao da dođe treći glumac koji uporno nije dolazio. E, sada dolazi ono vađenje. “Šta me gledaš?” Upita Mija, a Čkalja mu reče: “Gledam tvoj nos.” Publika se nasmija i samo nas nekoliko sa dramske sekcije smo shvatili u čemu je fazon. Oni su se tako zezali i komično raspravljali o tom nosu da je to bila nevjerovatna smijurija. Kada je glumac napokon stigao, oni su prvo njega malo zezali i uvukli u raspravu o nosu, što ga je vidno zbunjivalo i jedva ih je pratio. Tako su se oni njemu osvetili za to što je zakasnio sa ulaskom. Nakon kratkog zezanja vratili su se u predstavu i uspješno je priveli kraju. Eto, to je to vađenje i ko to ne umije, odnosno ko nije spreman na to, nije dobar glumac – završi deda svoje kazivanje i popi cijelu čašu vina u slast.

– Priča je super. Moraš je ispričati na sljedećoj probi – reče Vanja.

– Ne pada mi na pamet. Tebi sam je ispričao jer si ti moj najbolji drug, iako si donjoseljanin – šalio se Lazo. – To ćemo sačuvati do premijere, možda im nekada poslije i ispričam. Mi ćemo se lijepo pripremiti za vađenje predstave.

– Kako misliš “pripremiti za vađenje predstave”?

– Lijepo, zapamtićemo ko i gdje škripi sa tekstom i ulaskom na scenu i pripremiti se na koji način ćemo uskočiti.

– Ako u tom momentu budemo na sceni? A šta ako ne budemo?

– Onda ćemo im blagovremeno šapnuti tekst ili im dati znak da uđu na scenu.

– Hoćemo li se i mi zezati sa nosom. To je baš kul – zainteresovano ga pogleda Vanja, a Lazo sleže ramenima:

– Ma ne bih ja to, nismo mi toliko dobri glumci. Dogovorićemo se na vrijeme šta ćemo i kako ćemo. Hajde da požurimo kući, gladan sam k’o vuk.


Ulazeći u kuću Vanja odluči da im za ručkom ispriča caku koju im je čika Jova danas ispričao na pauzi probe. U sebi ju je za svaki slučaj ponovio da ne izostavi nešto.

– Draga, supa ti je prekrasna, mogu misliti šta si nam lijepo pripremila za glavno jelo – reče tata odlažući kašiku, pa se obrati sinu dok je ona odnosila praznu zdjelu za supu u kuhinju. – Kako napreduju probe, sine? Ima li šta novo?

– Sve je u redu sa sekcijom i sa predstavom koju pripremamo. Uskoro će i premijera. A novo, ima jedna dobra caka koju nam je ispričao čika Jova. Volio bih da vam je sada ispričam.

– Super, ja najviše volim dobre cake, ako bude stvarno dobra vodim te večeras u kino.

– A mama da ostane i radi po kući, a? – glumeći da je tužna reče mama.

– Ma, neee! – tješi je tata. – Ti znaš, dušo, da bez tebe ni u vatru ni u vodu ne idem.

– Lako je meni za vatru i za vodu, mene interesuje da li me vodite sa vama u kino?

– Naravno, dušo. To si zaslužila i samom supom, a šta si još zaslužila to ćemo vidjeti kada pojedemo glavno jelo. Šta je za ručak?

– Tvoja omiljena kupus kalja. Izvolite, momci, poslužite se – sa nekom posebnom dragošću reče mama.

– Mogu li sada da vam ispričam tu caku? – nije krio želju Vanja.

– Caku?! Kakvu caku? – raspitivala se mama.

– Može sine, pretvorili smo se u uho.

– E, ovako... – poče Vanja uz blagu tremu da li će uspjeti da ispriča kako je to uradio čika Jova. – Nalazite se u sred pustinje, držite jednu jabuku u ruci i napada Vas lav. Kako da dođete do Rima?

– Lav, kakav lav? – zbunjeno će mama – I šta ću ja u Rimu?

– Pravi lav – ponosno se smiješio Vanja.

– Strašan lav. Pričaj dalje, uvod je dobar.

– E, ovako. Rekli smo da se nalazite u sred pustinje, imate jednu jabuku u ruci i da Vas napada lav, a Vi morate da nađete put do Rima. Pogledate u jabuku i sjetite se da jabuka nikada ne pada daleko od stabla. Brzo se popnete uz to stablo i kada vidite da Vas lav više ne može dohvatiti, lakne Vam i, kao što se ono kaže „padne Vam kamen sa srca“. Taj kamen pogodi lava u glavu i naravno, ubije ga. Kada to vidite, Vi siđete sa drveta radosni, ono, kao da ste na konju. E, sad, kad ste već na konju vi lijepo krenete na put. Nije bitno kojim ćete putem ići jer, kao što znate, „svi putevi vode u Rim“!

Svi se nasmijaše. Mama je aplaudirala, a tata je klimao glavom odobravajući i pokazujući palac u znak da mu je ta caka odlična. Vanja se ponosno smješkao gledajući čas u jedno, čas u drugo. Kroz glavu mu prođe misao da je to njegova prva mala premijera. Prošla je super, a da li će i ona prava uskoro proći tako? “Hoće, naravno da hoće!”- pomisli Vanja.

Na prvu generalnu probu čika Jova im je donio plakat predstave što ga je sam napravio. Bio je fantastičan. Na svijetloplavoj podlozi, uz mnoštvo cvijeća u saksijama bile su, pored naziva predstave, njihove fotografije sa potpisanim imenima i prezimenima. Preostale tri djevojčice koje su bile bez zaduženja dobiše zadatak da polijepe te plakate po gradu i da podijele dvadesetak pozivnica. Čika Jova je lično svakoj glumici i svakom glumcu lično uručio pozivnicu, naglasivši da je to pozivnica za dvoje, mamu i tatu, ali da neće biti problem ako oni povedu još nekoga sa sobom. Čika Jova im je objasnio da scenografija još ne može biti postavljena jer će smetati drugim sadržajima velike sale Doma kulture, do dana premijere, koja će se održati za tri dana, tačnije u subotu u pet popodne i taj dan neće biti drugih proba sem njihove.

– Prije nego počnemo sa prvom generalnom probom, da se, djeco, nešto dogovorimo – mirno je govorio čika Jova, a kroz njih su već počeli da struje neki čudni osjećaji, i radosti, i bojazni, i sreće, i nesigurnosti. – Govorićete glasno i bez žurbe. Lijepo izgovarajte svoje replike da se svako slovo čuje i razumije. Lijepo svaku riječ zaokružite u jednu cjelinu. Kada govorite nešto za sebe, da vas podsjetim, to govorite jednako glasno kao i ostali tekst, a samo promijenite boju glasa. Govorite malo muklije i to će dati dojam da ste govorili za sebe. Još nešto. Koliko je važno vaše ponašanje dok ste na sceni, još je, možda, važnije vaše ponašanje izvan scene, jer ako niste tamo tihi i mirni otežavate kolegama koji su na sceni. Oni ne mogu da ne vide ako se vi tamo zezate, jurite, kliberite i slično. Isto tako, ne možete očekivati da oni iza scene budu mirni dok ste vi na sceni, ako ste se prije nego ste došli na scenu loše ponašali i mangupisali. Ja ću, za vrijeme predstave biti sa vama na pozornici i tiho vam davati sugestije. To ću sada raditi iz sale glasno, ali vi ni sada, ni za vrijeme predstave, ne smijete ničim pokazati, odnosno nikakav mi znak dati, da ste razumjeli što vam sugerišem. Ima samo da uradite tako kao što sam vam rekao. Je li jasno?

– Jeeesteee!

– Odlično. Niko nikako i ničim ne smije da prekine ni probu ni predstavu. Idemo, na svoja mjesta. Svi ste na sceni. Jovana, sine – obrati se čika Jova Jovani, prvoj suflerki koja je sjedila lijevo iza prve draperije. – Molim te, sine, zatvori zavjesu, a kada svi lijepo zauzmu svoja mjesta, ti je otvori.

Kada se zavjesa zatvorila i glumci ostali sami sa suflerkama Jovanom i Lucom, na sceni neka nelagodnost prođe kroz njih i oni se zbunjeno zgledaše.

– Ma šta gledate, idite na svoja mjesta – malo strože reče Jovana. – Brže malo to, neće publika da čeka dok se vi smilujete.

Bez riječi zauzeše svoja mjesta.

Zavjesa se polako otvarala. Nataša, koju je glumila Vesna, i Vesnica koju je glumila Isidora, zalivaju cvijeće. Mara, koju igra Nina, i Jelena koju igra Dijana, igraju badminton, a Marko (Lazo) i Nikola (Vanja), sjede na podu i igraju šah.

– Sačekate da se zavjesa sasvim otvori... Ma ne gledaj u mene! – podviknu čika Jova, a djeca se malo stresoše, jer je on stvarno rijetko kada dizao glas na njih. – Dakle, sačekate da se zavjesa sasvim otvori pa tek onda počinje priča. Idemo, Vesnice.

– Ali prvo govori Nataša – pobuni se mala Isidora, čija se uloga zvala Vesnica, a ostali prasnuše u smijeh. Ona je bila dvije godine mlađa od njih, ali je bila nekako tiha, mirna i mila, ali isto tako vrijedna i tačna. Sve to skupa ju je učinilo najomiljenijim članom dramske sekcije uopšte, a ne samo ove predstave.

– U pravu si, sine – blago reče čika Jova, jer je vidio da ju je smijeh ostalih doveo malo u neugodnu situaaciju. –Da ne bi bilo više zabune od sada ćete, na probama i na predstavama, imati svi samo ime uloge koju igrate. Idemo, Nataša.

– Što si Vesnice tako dosadna!? – otpoče potpuno sigurna u sebe Vesna, što i ostalima malo podiže moral.

– Nisam ti ja učiteljica pa da te ispitujem pjesmicu. Nemam ti ja ni
vremena za to. Znaš šta je mama rekla? Pored naše sobe, moramo spremiti i ovu terasu, zaliti cvijeće po cijeloj kući, usisati našu i spavaću sobu, dnevni boravak i u njemu obrisati prašinu. I sada bi ti, pored tolikog posla, da ja sjednem i da slušam kako ti nisi naučila napamet nekakvu pjesmicu. Ma, hajde molim te! Ne dolazi u obzir!

– Ali, Natašice, ja jesam stvarno naučila tu pjesmicu napamet, a ti treba
samo da me ispitaš, da bih se ja sama uvjerila u to – osjetilo se blago naprezanje u Isidorinom glasu, ali je postigla jednaku glasnoću kao i ostali.

– Ne mogu sama sebe da preslišavam. Daj, sestrice, molim te. Učini mi to.

– Pa zar se tebi ne može dokazati da nemam vremena. Jesi li toliko nedokazana? Ne-mam vre-me-na!!!

– Kako to da djevojčica može biti nedokazana ili dokazana? Šta je ona?
Neka tajna koju treba dokazivati?

Na vrijeme uleti Lazo sa svojom replikom i krišom, ponosno, pogleda u Vanju, na što mu se ovaj nasmiješi i namignu mu u znak odobravanja.

– Ili neka planeta? – Reče Dijana i promaši lopticu. To je nije pomelo. Ona se mirno sagnu, dohvati je i nastavi igrati, na šta se čika Jova nasmiješi klimajući glavom u znak odobrenja.

– Ili krivica? – glumeći da se tek sada toga dosjetio kao dobre ideje, reče Vanja zakrenuvši glavu prema njoj te tako blago okrenu leđa publici.

– Na drugu stranu! – malo glasnije uzviknu čika Jova, ali u glasu nije bilo prijekora kao maločas. –Okrećete glavu ili sebe preko ramena koje je bliže puplici! Dalje!

–Dobro, dobro, u pravu ste – krenu da govori svoju repliku Vesna, ali je čika Jova prekide dosjetkom:

– Znam da sam u pravu! – našali se on da bi ih malo opustio jer je bila jako primjetna napetost u ekipi. Djeca se nasmijaše, znajući da se on samo šali.
– Opustite se djeco, ovo je samo igra. Igrajmo se.

– Dobro, dobro, u pravu ste – Vesna malo zastade nasmiješivši se, ali brzo nastavi. – Što ste odmah zagraktali. A kada srbadžija počne da ispituje, svi se pokunjite i niko ni riječi da prozbori, a ovamo lovite svaku moju grešku.

– Hajde seko, molim te, propitaj me samo jedanput – zamoli je Isidora najljubaznije što je mogla.

– Ne dolazi u obzir! – na te Vesnine riječi, Nina prestade igrati i priđe Isidori.

– Dođi Vesnice, ja ću te ispitati.

– Ne govori ništa bez advokata – polupanično reče Vanja, upravo onako kako je to od njega tražio i očekivao čika Jova.

– Šta je sad to? – čudio se Lazo –Mara postala neki detektiv, inspektor, šta li?
– Ko se našao da mene ispravlja u govoru, dvojkaši –stavivši šake na
kukove, kritikovala ih je Nina.

– Dobro vam je maločas Nataša rekla. Pokažite se vi u školi, na času, pred
nastavnikom, pa onda kada budete imali sve petice, kao što ih mi imamo, onda ćemo vam dopustiti da nas ispravljate u govoru, je li vam jasno, dvojkaši!

– Ja nisam dvojkaš... Ja imam trojku – ponosno će Lazo.

– Velike li razlike, Bože moj, Bože!... – reče Nina i krenu ka stolu desno i
sjedne.
–Dođi Vesnice da te preslišam, propitam, ispitam, utvrdim tvoje znanje i
sve ostale varijante te riječi. Hodi, sjedimo za sto. Isidora stane ispred nje:

– Evo Maro. uzmi knjigu i ne daj da izostavim ni jedno jedino slovo... Pjesma se zove KAKO MIRIŠE BAKA.

– Moja baka miriše na batine – našali se Vanja.

– Ne obraćaj, Vesnice, pažnju na njih. Foliraju se – obrati se Isidori.

– Pokušavaju biti duhoviti, a u stvari su ti zavidni. Oni nikada ne bi mogli naučiti ni jednu strofu napamet, a kamoli čitavu pjesmicu. Hajde, počni.

Isidora se prvo malo nakašlje, a onda sa puno ljubavi poče recitovati. Djeca su jedno po jedno ostavljali ono šta su radili, okretali se prema njoj i pažljivo ne krijući divljenje slušali:

– Kad moja baka, sitna, malena,
stare slike gleda, tiha kao sjena,
dok tiho duboko uzdiše baka mi tada na tugu miriše.

Kada se spretno kuhinjom mota,
da pitam šta radi mene je sramota,
ja po mirisu saznam mnogo više:
na kolače mi baka miriše.

Bolestan kad sam, tada se brine
kako vatru groznu sa mene da skine.
Umornom rukom znoj sa čela briše,
na doktora mi baka miriše.

Po mirisu njenom sunce hodi,
brodovi plove po nemirnoj vodi.
Evo i danas kad nje nema više,
život mi na baku miriše.

Nina sa smješkom zatvori knjigu i radosno:

–Bravo Vesnice! Divno si to izgovorila, svaka ti čast!... – svi koji su pažljivo slušali, oduševljeno aplaudiraju, a Isidora se klanja kao da je na pozornici. – Ako budeš i sutra tako odlično recitovala, petica ti ne gine, na časnu riječ!

– Nije, Maro, ovo za ocjenu – reče Isidora.

– Nego za šta je? – čudila se Nina.

– Za kolače! – dobaci Lazo, a Iisidora se naljuti dok se svi smiju.

– Ma ne, nije. To je za nastup!

– Za kakav nastup? Gdje nastupaš? – upita je Vesna.

– U Zabavištu! – našali se Vanja.

– U Domu penzionera! – dobaci i Lazo.

– Dosta vas dvojica, dosadni ste. – ljutito će Dijana.

– Vesnice, pitala sam te nešto – upita još jednom Vesna, krajnje ozbiljna. –Gdje nastupaš?

– Ako se uspijem kvalifikovati, predstavljaću našu školu na takmičenju recitatora nižih razreda svih osnovnih škola ove regije – veli Isidora ponosno i sa puno nade u glasu. – Samo ja i još dvoje recitatora viših razreda. To je sve iz našeg grada.

– Ma, uspjećeš sigurno – radosno je zagrli Nina.

– Samo nemoj, dušo, da se prepadneš pa da sve uprskaš! – upozori je Dijana.

– Kao ti onda – reče Lazo, ali ozbiljnim glasom.

– Da, kao ja onda – tužno će Dijana. – Ni dan-danas mi nije jasno kako mi se to moglo desiti..

– Niti sebi možeš to oprostiti? – upita je Vanja, takođe ozbiljnim glasom. Nisu se htjeli njih dvojica sa tim zezati.

– Niti sebi mogu to oprostiti – odobravajući uzdahnu Dijana.


Vanjin tata se često mislima vraćao u doba u kojem je njegov sin sada. Kako se približavala Vanjina premijera i on je bivao sve više uzbuđen, i upravo ta blaga jeza koja mu je strujala u stomaku, ga vrati u vrijeme njegove prve premijere. U školskoj dramskoj sekciji su pripremili bajku za djecu „Pepeljuga“ od Aleksandra Popovića. Igrao je Ađutanta i prilično mu je dobro išlo. Nije bio ni najbolji ni najgori, nego onako, zlatna sredina. Nastavnica geografije Dobrinka je bila režiser i umjela je sa djecom. Kao što joj to i ime kaže bila je dobra, pažljiva i strpljiva. Umjela je da djeci objasni ili pokaže šta i kako treba da urade ili kažu na najbolji način. Svi su rado išli na probe, a kod kuće su brzo naučili svako svoj tekst. Pred svaku probu ona bi im ispričala nešto duhovito ili zanimljivo. Tako je jedne prilike odlučila da im pokaže kako umije da uspješno radi i sa masovnom hipnozom.

– Djeco, znate li šta je to hipnoza? – šetala je ispred njih u školskom amfiteatru.

– Znaaaamooo! – dvadesetak djevojčica i dječaka uglas odgovori željno očekujući nešto novo od svoje drage nastavnice.

– Naravno da znate, vi ste moji najbolji đaci. Ima nekoliko vrsta hipnoze, a ja ću vam sada pokazati kako umijem da radim i sa masovnom hipnozom. Masovna hipnoza, pogađate, je kada jedan hipnotizer istovremeno hipnotiše više ljudi. Ima prilika kada je hipnotizer uspavao i nekoliko stotina ljudi.

– Todorović bi, kada počne pričati, mogao uspavati i nekoliko hiljada ljudi – našali se Dragan na opšti smijeh prisutnih.

Todorović ga je samo oštro pogledao ali mu ne reče ništa. U razredu su bila dva nerazdvojna prijatelja koji su se isto zvali, tačnije, imali su isto i ime i prezime: Dragan Todorović. Problem je, još na početku školske godine riješila upravo ova nastavnica geografije, Dobrinka: jednoga ćemo zvati po prezimenu, a drugoga po imenu. To su rado prihvatili i učenici i skoro svi nastavnici. U stvari svi sem nastavnika Cvenića koji je Todorovića zvao Todorović M. Dragan, a Dragana je zvao Todorović R. Dragana. Obojicu po prvom slovu imena njihovih očeva.

– Hoćete li da vam to pokažem ili ne? – sačekala je Dobrinka da se djeca umire.

– Hoooćeeeemooo!

– Dobro. Slušajte, od ovog momenta nećete govoriti uopšte ništa nikome. Gledaćete u mene i u mislima uraditi ono što vam kažem – govorila je tiho ali su je svi mogli odlično čuti. Imala je fantastičnu dikciju. Izgovarala je čitave riječi i svako slovo se moglo razumjeti. Pravilno je akcentovala, a povremenom promjenom boje glasa je umjela naglasiti neke rečenice ili dočarati ono o čemu je govorila. Pričalo se u školi da je bila profesionalna glumica sa završenom glumačkom akademijom, ali da se jako razočarala u svoju prvu ljubav i zbog nje napustila sve. Otišla je u Beograd, upisala fakultet i u roku, sa odličnim prosjekom, završila za profesoricu geografije. Htjela je da se zaposli u unutrašnjosti, u nekom malom gradu. Pošto nije mogla naći posao u srednjoj školi, javila se na konkurs i zaposlila u ovoj školi.

– To ne važi za Dragana, on nema čime da misli – našali se Todorović na Draganov račun i tako mu se osveti za maločas. Ni Dragan nije ništa na to rekao kao ni ovaj maločas. Kao da su se dogovorili, nisu jedan drugom odgovarali na šalu i tako su izbjegavali svađu. Nikada se nisu posvađali.

– Dosta! – umiri nastavnica djecu. – Zamislite jedan broj od jedan do devet,
pa ga u mislima pomnožite sa devet... – napravi malu pauzu kako bi oni to u mislima mogli da urade. – Ako ste dobili dvocifren broj, saberite te dvije cifre... E, sada, nađite neku evropsu državu koja počinje sa prvim slovom te cifre... Nađite neko voće koje počinje sa zadnjim slovom te države. Ako ste završili samo klimnite glavom. Djeca klimnuše glavom skoro istovremeno. Ona se nasmiješi.

– A sada mi recite kakve veze imaju Danska i ananas?

Desilo se ono šta je i očekivala. Sve i jedno dijete se glasno čudilo, propitivali su jedno drugo koji je ko broj bio zamislio i slično, pitali su svoju nastavnicu kako je to moguće i može li ona i nešto drugo, i molili je da im pokaže ili ispriča još nešto tako.

– U slučaju da na sljedećoj probi uspijemo zaključiti predstavu i tako do kraja mjeseca je igrati, naučiću vas kako i vi da uspijete u ovome što sam vam danas pokazala.

Od tog dana, sva djeca su sa još više truda radila, i premijera je bila onakva kako je to nastavnica i željela.



Šesto poglavlje

Konačno je osvanuo i veliki dan premijere, koji će i Vanja i Lazo, a i svi ostali glumci pamtiti čitav život. Znači sljedećih pedeset, šezdeset i više godina.

Osjećanja sa kojima se Vanja probudio ne mogu se lako opisati. Bio je to fantastičan miks radosti i bojazni, sreće i sumnje, hrabrosti i straha. Za živo čudo prestala ga je pratiti bojazan da li će uspjeti i nepogrešivo odigrati svoju predstavu. Pojavila se nova da li će biti publike? Čika Jova im je rekao da su u pretprodaji prodali nešto ulaznica. Firme otkupe za djecu svojih radnika. Zatim, bilo je i oko pedesetak pozivnica. Po njihovom mišljenju već je obezbijeđeno oko dvije stotine gledalaca, dakle, pola sale. Valjda će još neko doći.

Kada je dva dana ranije donio pozivnicu, njegovi roditlji su sjedili u dnevnom boravku, pili kaficu, a tata i votkicu, razgovarajući. Bili su vidno raspoloženi i Vanja pomisli da je tata prodao još nešto od svojih pisanija, kako je Vanjin tata zbirno zvao sve što je pisao.

– Dobar dan, kako ste? – pozdravi kada uđe skidajući školsku torbu s leđa.

– Dobra ti sreća, glumac! – nazdravi mu tata votkicom uz smješak.

– Zdravo, ljubavi. Jesi li gladan? – brižno će mama.

– Kao vuk, mislim da bih pojeo vola u kupusu.

– Pa i ješćeš kupus, ali nije vo nego mlada teletina. Idi operi ruke dok ti ja postavim. Mi smo već jeli – mama krenu u kuhinju.

– Sačekaj! – zaustavi je Vanja i poče tražiti nešto u torbi. – Samo nešto da vam dam.

– Ti nama da daš?! – reče tata i zbunjeno se pogleda sa svojom ženom. – Obično sam ja taj koji tebi daje džeparac i slično.


– Izvolite – pruži im pozivnicu za premijeru. Htio je da to bude malo svečanije, ali nije uspio, i pomisli da možda nije odmah trebao da im da tu pozivnicu.

– Šta je to, sine? Mora da je nešto lijepo dok si dao mami. Da je nešto loše dao bi meni, zna se – nasmiješi se tata i nagnu se da bi pročitao pozivnicu.

– Bravo, ljubavi, bravo! Ti si moje zlato, moj ponos! – zagrli ga i poljubi u oko mama.

– Oooo, glumac. Čestitam! – nabaci mu tata u znak čestitanja i vrati se u svoju fotelju. – A kada je ta premijera?

– Sada u subotu, u pet popodne.
Vanja je sav lebdio od sreće i ponosa.

– U pet?! – iznenadi se tata – Ih pa ja ne mogu, imam već dogovorenu utakmicu.

Vanja se stuži i ode u kupatilo da opere ruke. Sada se bojao da će i mama reći da ne može ni ona. Pošto nije zatvorio vrata od kupatila, lijepo je čuo svađu koja je nastala njegovim odlaskom.

– Da ti nije palo na pamet tako nešto, dragi moj! – ljutila se mama – Znaš li ti, čovječe, koliko njemu ovo znači i koliko mu je potrebna naša podrška?

– Ma znam, naravno da znam, ali šta mogu kada sam ovo ranije zakazao. Ne smijem da ispadnem šonja kod drugara.

– Pa šta te manje boli: da ispadneš šonja kod svojih drugara ili kod svog sina i žene, a?

– Vi ćete me razumjeti – molećivo će on.

– Nećemo te razumjeti. Kako da te razumijem da stavljaš tamo neke drugare ispred nas?

– Ali, rekao sam ti: to smo ranije zakazali...

– Pa ti lijepo otkaži. Jesi li vidio koliko si ga rastužio. Biće prisutni svi roditelji, samo će se moj sin stidjeti što mu tata nije došao na tako značajan nastup.

– Kako „tvoj sin“, valjda je naš sin? – pobuni se tata.

– Tako lijepo. Tvoji su drugari sa kojima imaš zakazanu utakmicu, a sin je moj i ja ću s njim na njegovu premijeru – završi mama raspravu i ode u kuhinju da sinu postavi ručak.

Kada je Vanja izašao iz kupatila, prođe pored dnevnog boravka i ne pogledavši tatu ode u kuhinju. Kada je prolazio ispod oka je opazio tatu kako gleda u njega. Tome ih je naučio čika Jova, kada je govorio o percepciji i njenoj upotrebi na sceni.

– Izvoli, sine. Koji ćeš sokić uz ručak? Pretpostavljam nešto gazirano.

– Kolu – bezvoljno reče Vanja. Jako ga je potresla činjenica da je tati preča tamo neka utakmica od njegove premijere.

– Nemoj, sine, biti tužan – mama je sipala kolu u čašu. – Ne brini, ja ću već naći načina da ga dovedem u pozorište. Budi ti bez brige.

Tada mama sjede preko puta njega za sto i sve vrijeme ručka, koji se odužio, su razgovarali o predstavi, i uspjela je da mu potpuno vrati raspoloženje i volju.

Za živo čudo i za promjenu, Lazo je bio taj koji je čekao u hodniku.

– Gdje ti je torba? – upita ga Vanja nakon što su nabacili za pozdrav.

– Kakva torba?

– Sa garderobom. Nećeš, valjda u tome nastupati – reče Vanja. – Koliko znam treba da si u sivoj trenerci?

– Uf, zaboravio sam potpuno na to. Sačekaj me trenutak. Lazo je pokušavao dozvati lift koji je bio zauzet, a onda pojuri ka stepenicama. – Stižem za minut.

Nekoliko trenutaka nakon što je on odjurio, stiže lift i iz njega izađoše komšije s četvrtog sprata. Vanja se dosjeti i odmah uđe u lift i pritisnu dugme za peti sprat. Kada je stigao na Lazin sprat, držao je vrata lifta otvorenim i čekao drugara, bojeći se da on nije u međuvremenu sjurio niz stepenice. E, to bi tek bila zbrka. Srećom njegova bojazan nije bila opravdana, a na Lazinom licu se pojavi široki osmijeh kada ga vidje kako mu čuva lift.

– To, majstore! – uzviknu Lazo, pa ga prijateljski potapša po ramenu. – Ti si jedini donjoseljanin koji razmišlja kao svaki gornjoseljanin.


Na putu do Doma kulture Lazo ga je molio da nikome ne priča o tome kako je zaboravio torbu sa garderobom, jer bi ga svi ismijavali radi toga, a onda mu je prepričavao šta je sve sanjao.

– Šta sve čovjek može da sanja to ne može ni da zamisli – pričao je Lazo. – Evo, noćas, na primjer, sam usnio tako čudan san.

– Ja mislim da vi gornjoseljani i ne možete da sanjate drugačije snove – našali se Vanja.

– Ne beri brigu, naši su snovi sigurno, i bolji, i ljepši nego vaši.

– Dobro i šta si to ti sanjao, pričaj.

– Sanjam kao svanuo današnji dan pa ti i ja idemo na probu i predstavu, premijeru predstave „Tužibaba“.

– Pa ne sanjaš, mi stvarmo tamo idemo – šalio se i dalje Vanja kojeg Lazo nije vidio raspoloženijeg u svom životu.

– Nemoj da me zezaš, slušaj – pobuni se Lazo. – Idemo ti mi tako i sretnemo Jovanu, suflerku, koja se vraća od Doma i kaže nam: „Džaba idete, otkazana je premijera, jer je čika Jova morao da ide u groblje da krade jaja od divljih golubova.“ To nam ona reče i ode dalje. Mi se dogovorimo da joj ne vjerujemo i idemo dalje. Malo dalje vidimo da je na ono veliko drvo kod Doma neko ekserima zakucao plakat za našu predstavu, ali ga je okrenuo naopako. Tu naše glumice stoje i pikado strelicama gađaju, ali samo u tvoju i u moju sliku na plakatu. Kada smo ih pitali zašto to rade, zašto gađaju, one rekoše: „Eto, gađa nam se“, a Vesna onako s visine važno reče: „Čika Jova nam je rekao da je saznao da ste vas dvojica obični gornjoseljanin i donjoseljanin i da kao takvi ne možete biti glumci, pa je zbog vas otišao“. Mi ne vjerujemo ni njima, mislimo samo nas zezaju čekajući čika Jovu i odemo na pozornicu. Iznenadimo se kada vidimo da scena uopšte nije namještena kako treba. Mislim, nema scenografije i ništa. Samo na sred pozornice se nalazi drveni konjić. Onaj konjić što ga je moj djed dobio za svoj sedmi rođendan, što mu je preko sto godina. Onaj konjić što mu je rep malo nakrnjen, a to ga je od muke odgrizao moj tata kada je bio mali. Kada smo prišli bliže vidimo da je na konjiću čika Jova, ali sasvim mali kao beba, samo mu je glava onako velika i stara kao i u stvarnosti. On se nasmija i kaže mi: “’Ajde, čika Lazo, zovi ekipu na rampu pa da radimo!” Ja pogledam u čudu u tebe, a tebe nema. Pobjegao si, pomislim ja i krenem polako unazad, a čika Jova me doziva: “Lazo!... Lazo!”. U strahu se probudim, a mama me drma za rame i budi me: “Lazo!... Lazo!”. Eto, zar nije čudan san?

Već su bili sasvim blizu Doma kada sretoše Jovanu, suflerku, koja im sasvim ozbiljno priđe.

– Džaba idete, otkazana je premijera – reče ona trudeći se da bude ozbiljna. Vanja je vidio kako joj se kraj usne trza i kako se trudi da se ne nasmije, a Lazo, valjda još pod dojmom sna, to nije primijetio nego razrogači oči.

– Štaaa?! Je l' to čika Jova morao da ide na groblje? – tiho upita Lazo kao da je u pitanju najveća svjetska tajna.

– Kakvo groblje, šta je tebi? – čudila se ona.

– Pa, na groblje da krade jaja od dovljih golubova – čudio se Lazo što ga ona ne razumije.

– Je li donio drvenog konjića? – ubaci se i Vanja u namjeri da je zbuni sasvim, i tako joj se osveti što je ona njih htjela prepasti da nema premijere.

– Kakvo groblje, kakav konjić, o ljudi Božiji!? – Nije sebi mogla doći od čuda Jovana.

– Onaj konjić što mu je rep malo nakrnjen, a to ga je od muke odgrizao moj tata kada je bio mali – pojasni joj Lazo.

– Ma vi niste normalni. Ja se malo šalim sa vama, a vi me tu uhvatili na zezu. Hajde, požurite, zakasnićemo. Idite vi, ja sam pošla samo da kupim neke grickalice, sada ću i ja za vama – reče Jovana i uđe u prodavnicu.

– Ona će mene da zeza, e jest se i našao ko će da nas zeza, nema šta – reče Lazo i zagrli Vanju te otrčaše u Dom kulture.

Kada su ušli u salu odmah su stali kao ukopani fascinirani onim što su vidjeli. Pozornica je bila osvijetljena sa bezbroj reflektora, a čika Ranko je tako dobro uradio scenografiju da su pred sobom imali pravu, pravcatu veliku terasu punu cvijeća sa dvije strane, lijevo i otraga, sa desne strane je bio ulaz u kuću – vrata i prozor pun saksija sa predivnim cvijećem. Naprijed, samo malo manje od metar, balkonske ograde sa cvijećem. Na sredini scene se nalazila od šiblja pletena fotelja i mali stolić, te još tri pletena stola sa isto takvim stolicama. Na stoliću kraj fotelje je bio telefon. Sa lijeve strane, otraga iznad terase se nadvila velika grana iz krošlje drveta, što je publici dočaralo da je terasa visoko, pri vrhu kuće. Najljepše je, ipak, bila sama pozadina koja je predstavljala udaljenu fantastičnu panoramu grada. Nisu se nikako mogli oteti utisku da to nije stvarna terasa. Polako su išli ka pozornici. Tek tada vidješe da su u prvom redu svi osim njih, a lijevo je na merdevinama bio čika Ranko, domar, koji je pomjerao reflektor „lijevu hiljadarku“ – tako su zvali lijevi od dva velika reflektora od hiljadu vati. Na suprotnom zidu je bio desni.

– Raširi ga, Ranko, i zakreni malo desno – zagrmi čika Jovin glas iznad njihoviih glava. On je stajao na balkonu odakle se scena najbolje vidjela i govorio čika Ranku šta i kako da radi. – E, tako. Sada na ostale reflektore sem „desne hiljadarke“, stavi svjetlije i različite filtere, samo na „peticu“ koji osvjetljava stolić sa telefonom i fotelju, stavi narandžasti i to je to. Silazim.

– Požurimo, valjda nije vidio da kasnimo – reče Lazo i požuri da sjedne prije nego se pojavi čika Jovan.

– Pa ne kasnimo, šta je tebi? – jedva ga stiže Vanja. Tek je deset do deset.

– Pošto smo svi tu možemo ranije i početi sa generalnom probom, zar ne? priđe njima dvojici i veselo ne zaustavljajući se, nabaci im. – Idemo, raja, na rampu.

Kada se djeca umiriše na rampi, on nastavi:
– Dakle, djeco – prilično radosno im se obrati čika Jova kada su sjeli na rampu – osvanuo je i „dan D“. Danas je taj dan u svijetu poznat kao „dan D“.

– Šta je to „dan D“ – upita Jovana i sve zbuni. Ona je ispod oka gledala kako će Lazo reagovati. – Što me gledate? Pa, mogu valjda i ja nekada nešto pitati. Ne mora to uvijek biti ovaj, kako se zove, Lazo, zar ne, nastavniče?

– Nisam ja, sine, nastavnik. Sjećaš se, ja sam onaj matori tvoj režiser, čika Jova. Djeca se nasmijaše. – Naravno da možeš da pitaš, svako može da pita. Iskrcavanje Amerikanaca i saveznika u Normandiji u Drugom svjetskom ratu, započelo je noćnim padobranskim i jedriličarskim desantom, masivnim zračnim napadima i pomorskim bombardiranjem nakon kojeg je uslijedio amfibijski desant na dan 6. juna ili na Dan D. Taj se izraz poslije ukorijenio u narodu kao dan odluke, dan rješavanja svih ili određenih problema na najbolji način. Da li si, sine, zadovoljna odgovorom?

– Jesam, hvala vam nastavniče, ovaj čika Jovo – nasmiješi se Jovana.

– I to smo riješili. Kako vam se dopada scenografija. Da li je čika Ranko zaslužio jedan aplauz? – čika Jova je dobro znao šta glumcu znači aplauz pa ih je ovim namjerno pozvao da time iskažu svoje zaadovoljstvo učinkom scenografa. Da bi malo podigao poljuljani moral Lazi obrati mu se sa smješkom. – Mislim, čika Lazo, da je ovim što je uradio čika Ranko, upotpunjen moj odgovor na tvoje pitanje o scenografiji. Šta ti misliš o tome?

– Jeste, hvala vam, čika Jovo. Mnogo sam od vas naučio u ovih nekoliko mjeseci.

– Sve znam, k'o tranziistor, zar ne? – djeca se nasmijaše. – U redu. Idemo dalje. – okrenu se Vanji – Da li su pribavljeni svi rekviziti, gospodine rekviziteru?

– Jesu, naravno – reče Vanja i poče da vadi stvari iz torbe na šta ga rukom zaustavi čika Jova:

– Dobro je, Vanja sine, poslije ćemo to. Nadam se da ste ponijeli garderobu?

– Polako, djevojke, jedna po jedna – zaustavi galamu koju su stvorile djevojčice jer su sve istovremeno počele da pričaju ili da ga pitaju nešto.

– Ja, nastavniče... – na te Ninine riječi on u čudu podiže jednu obrvu, ona to shvati i ispravi se – čika Jovo, nemam zelenu haljinu, ali imam ovu zelenu suknju i ovu zelenu rolku. Je l' može?

– Idi presvuci se pa da vidim. Može i ta kombinacija samo da vidim kako ti stoji – reče on i okrenu se Vesni. – A ti? Jesi li htjela nešto da me pitaš?

– Ne – reče ona. – Samo sam htjela da vas obavijestim da vam se načelnik opštine zahvaljuje i poručio je da će doći sa suprugom i djecom.

– Hvala, Vesnice. To je lijepa vijest. Što je više publike to nam je milije igrati, zar ne djeco?

– Jeeesteee!

– Ali mora da znate još nešto. Mi jednako treba da igramo i za pet
gledalaca kao i za pet hiljada gledalaca. Treba da jednako cijenimo svakog gledaoca, jer je on došao da gleda nas. Dakle kada glumimo mi to ne radimo za sve skupa, nego za svakog od njih posebno. On malo zastade da vidi reakciju na dječijim licima.
– Mislim da ste me razumjeli.

– Jeeesmooo!

– Evo, čika Jovo, je li valja ovako? – dođe Nina na rampu i lagano se okrenu kao na modnoj pisti, da bi čika Jova bolje vidio njenu garderobu.

– Kratka ti je suknja – reče čika Jova pa doda uz smješaak. – Djeco, publika treba da slika vas, a ne vi publiku.

– Ma nije kratka – pokušavala se pravdati nadglašavajući smijeh ostalih.
–Pa dobro, ako mora, imaću ispod debele štrample iste boje. Može li tako?

– E, tako može. Idite i ostali na presvlačenje, samo požurite. Kada svi jurnu u svlačionicu on povika za njima – Prvo dame, a momci mogu i kasnije.

– Možemo mi i ovde, iza zavjese – reče Lazo i kada im on klimnu glavom odjuriše lijevo.

– Evo, završio sam sa reflektorima. Je l' dobro? – priđe mu Ranko na šta čika Jova podiže pogled i pažljivo razgleda.

– Evo ti, drugar, dispozicija efekata! – pružii mu list papira.

– Šta je ovo? – čudio se Ranko – svi su efekti, dva puta zvoni telefon? Ima li svjetlosnih efekata?

– Nema. Predstava počinje tako što upališ sve reflektore, ugasiš svjetlo u sali i lagano otvaraš zavjesu i tako stoji sve dok se ne završi predstava.

– E, svaka ti čast. Na prošloj predstavi si me pravo namučio, bilo je puno šaltanja reflektora, puštanja tonskih efekata, otvaranja i zatvaranja zavjesa. Kada sam došao kući žena me pita što sam tako umoran kao da sam orao čitav dan, a ja joj velim da bih bolje prošao da sam orao – nasmijaše se obojica.

– Moram malo da mislim i na tebe, zar ne? – prijateljski potapša Ranka po ramenu. – Evo, ti si završio. Samo pogasi reflektore, neka ostanu samo pozicije na bini i slobodan si do četiri.

– E, baš ti hvala. Moram nešto u kući da popravim. Ako me slučajno budeš trebao, samo me nazovi. Zdravo.
Pruži mu ruku, prijateljski stisnu i ode.

Kada je Ranko otišao čika Jova sjede u prvi red, na prvu stolicu do prolaza. To je bila njegova stolica i svi su to znali pa niko nije ni sjedao na nju. Uvijek su rado čekali njegovu reakciju kada neko novi, ne znajući to, sjedne na tu stolicu. Tada bi mu prišao i rekao:

– U ovoj sali, sine, ima četiristotine i četrnaest stolica od kojih je samo jedna moja i ti si, od toliko stolica, izabrao da sjedneš baš na tu moju stolicu?!

Strpljivo je čekao da se djeca presvuku i okupe na rampi. Nije htio da ih požuruje, znao je koliko im mnogo znači svaki trenutak na probama, a naročito na dan premijere. Znao je da će to oni pamtiti čitav život i nije htio da ih požuruje i kvari im ugođaj. Pažljivo je pogledao scenu i uvjerio se da je, kao i uvijek, to Ranko savršeno napravio.

Proba je tekla prilično dobro uz sitne greškice u tekstu ili pokretima, a u dva navrata je čika Jova upozorio šaptače da su glasni i da se moraju stišati. Vanja i Lazo su čekali dvije pojave koje su im bile malo labave. Prva od te dvije je bila, u stvari, treća pojava, kada nisu imali tekst za govoriti, ali su imali mnogo toga da tiho rade na pozornici. I čika Jova je čekao baš tu pojavu, jer je tek danas dobio na korištenje one pletene stolice i stolove koje su oni trebali pomjerati i kulati jedno na drugo za određeno vrijeme.
Kada je došla ta pojava svi sem aktera su u tišini mirno promatrali, Vesna, koja je glumila Natašu je sama na sceni i počinje da zalijeva cvijeće, zvoni telefon na stoliću sa cvijećem i časopisima; prilazi, sjeda na stolicu i razgovara telefonom sa mamom. Za to vrijeme Marko i Nikola, koje su igrali Lazo i Vanja, ulaze polako iza nje i tiho “prave razmještaj” cvijeća, stolica i stolova.
– Ej, ćao mamice, kako si mi? ... Da, da. Sve je pod kontrolom. Vesnica je naučila pjesmicu, ja sada zalivam cvijeće, a kasnije ću srediti i sve ostalo, kako si mi već izvolila zapovijediti...Molim?!... Ma ne, šalim se, mamice!... Kažem da sam se samo šalila... Ne, nisi me razumjela: nisam se šalila kada sam ti rekla da Vesnica i ja sređujemo kuću, nego sam se šalila kad sam rekla da si nam ti to za... Molim?!... Ne, ne znam. Kakvo pile? Odakle sad pa pile?! Nisi mi ništa rekla ni o kakvom crnom piletu, ja... – sluša, prevrće očima, odpuhuje kao da se dosađuje – Dobro, shvatila sam, nije nikakvo crno pile, nego pile iz zamrzivača... Znam, znam, treba da ga izvadim da se odmrzne. A kako misliš da se odmrzne? Mislim, hoću li mu ja morati trljati batake i šiju?... Ma samo se šalim! Bože, mamice, sa tobom se čovjek više ne smije ni našaliti!? ... Dobro. dobro, biće u redu. Jesam, sve sam zapamtila. Ćao, mamice!... Ćao!... – vrati telefon na sto, sagnu se, ne gledajući da pored stolice dohvati kantu za zalijevanje cvijeća, gdje ju je i ostavila, a uzme Nikolinu ruku koji ju je podmetnuo; naglo skoči i vrisne, a kada ugleda šta joj je sa terasom, počne da vrišti i da se krsti. Kada svi izlete na terasu, Marko i Nikola stanu iza njih, kao da su tek i oni stigli – U pomoć!... U pomoć. narode!...
Čika Lazo klimnu glavom i nasmiješi se. Vidio je kako djeca ispod oka bacaju znatiželjne poglede prema njemu, ali ih nije zbog toga kritikovao. Dobro je procijenio vrijeme za koliko oni mogu to da završe. Bio je dogovorio znak sa Vesnom da će joj on dati znak ako mora da još malo razvlači razgovor telefonom dok oni ne budu gotovi ali, izgleda da neće biti potrebno.
Drugi momenat je posebno interesovao samo Lazu i Vanju, jer je Lazo tu znao zaštekati sa tekstom. U pitanju je bila 12. pojava. Kada je ona počela, Vanja priđe sasvim zavjesi, tačnije prvoj draperiji, sa tekstom u ruci spreman da mu blagovremeno šapne, jer je tačno znao mjesta gdje je znao zastati.

Lazo ulazi i sjeda na pletenu fotelju pod suncobranom.
– Oh, napokon malo mira! – prelistava neke časopise.
– Da vidimo, šta ima ovdje.

Isidora utrčava veselo i govoreći često mijenja stolice na koje sjeda, djevojčica se očito igra:

–Hajde Marko, Markoni, Markice, Markarenko, da se igramo. Čega ćemo da se igramo?

– Igrajmo se razlaza – reče on hladno, baš kako i treba.

– A kako se igra razlaza? Ja se nikada nisam igrala razlaza!

– Lijepo, ja ostanem ovdje na terasi da se malo sunčam i odmorim, a ti ideš u svoju sobu da pišeš zadaću, i tako se raziđemo.

– Neću, nije to nikakva igra. Hajde da se igramo da ja budem dama u restoranu, a ti budeš čika konobar i pitaš mene šta ću popiti – sjedne, pravi se da je dama koja puši. – Hajde!

– Šta ćeš popiti? – sjedne pored nje.

– Ma ne tako, smotanko jedan smotani – naljuti se ona. – Jesi li ikada vidio čika konobara? Jesi li ikada bio u kafani?!

– Nisam – hladno će on.

– Lažeš. Nije lijepo lagati djecu.

– Ne lažem. Ja nikada ne lažem!

– Lažeš.

– Ne lažem ... Šta ti je to? – pokazuje na njenu ruku, koja kao da drži cigaretu – Je l' te to ruka boli?

– Ma ne, to mi je cigara.

– Cigara!? Ne valja kad mala djeca puše.

– Ja sada nisam mala djevojčica. Ja sam dama koja sjedi u restoranu i puši dok čeka konobara.

– A ja treba da sam taj konobar.

– Da.

– Ne pada mi na pamet!

– Hajde, moooolim te! Što si takav?

– Kakav, takav?

– Takav – nikakav! Ako nećeš da se igraš sa mnom neću ti više biti drugarica.

– Pa ti i nisi moja drugarica.

– Pa šta sam ti onda ja?

– Ti si mlađa sestra moje najbolje drugarice.

– Pa to je isto kao da sam ti ja najbolja drugarica.

– U redu. Ako si ti moja najbolja drugarica onda to trebaš i dokazati.

– Hoću! – veselo skoči. – Šta treba da uradim?!

– Treba da ideš u svoju sobu i da pišeš zadaću.

– Baš si nekakav – duri se i ljuto odlazi. – Da znaš za sve ovo ću te reći Nataši!

Vanja je bio zadovoljan i uhvati kratak Lazin pogled da mu pokaže da je sve dobro uradio.

Kako je proba odmicala glumci su bili sve slobodniji i zadovoljniji. To se čika Jovi posebno svidjelo jer je trema neprijatelj broj jedan svakog glumca amatera bez obzira na uzrast. Nakon probe su neke segmente vratili i uvježbavali dodatne gegove i tako su prilično poboljšali predstavu i napravili je još komičnijom. Onda im je čika Jova dao dva sata slobodno i dogovorili su se da se nađu na rampi u četiri sata popodne.

Njih dvojica se dogovoriše da ne idu kući nego da malo prošetaju kroz grad i malo se zezaju na teniskom igralištu i tako potpuno odmore i psihički pripreme za veliku predstavu.

Šetali su dugo razgovarajući u početku o predstavi koja ih očekuje, a kasnije su prešli na planove za budućnost dok ona nisu prerasla u maštanja. Sada su već znali da će im životno opredjeljenje biti gluma i da ih slava negdje u budućnosti čeka. Biće poznatiji nego i jedan ovovremeni glumac, imaće lijepe velike kuće i najmodernija auta. Lazo će imati vikendicu na moru, a Vanja na planini. Obje će vikendice moći koristiti obojica, biće najbolji drugari i nikada se neće zavaditi. A onda im je maštanje išlo i u detalje, Lazin auto će biti metalik zlatni, a Vanja ne voli metalik pa će biti obični tamno plavi. Dogovorili su se da zajedno, u stvari, naprave dupleks kuću na dva sprata, a njihove sobe će biti spojene balkonima, ali tako da mogu normalno, tim putem, prelaziti jedan kod drugoga, kada ko zaželi. Zatim su prešli svojom bujnom maštom na uloge koje će imati u pozorištu, filmovima i tv serijama. Mogli bi oni tako maštati tri dana i tri noći neprestano, ali vidješe malu Isidoru kako žuri prema Domu kulture pa i oni požuriše. Do danas nisu još ni na jednu probu ni zakasnili ni izostali pa neće, valjda, ni na premijeru zakasniti.

Kao da su se dogovorili, dođoše svi iz tri različita pravca istovremeno na vrata Doma kulture. Na pozornici je bio čika Ranko koji je sa kratkih molerskih merdevina kačio iznad “ograde terase” još saksija sa cvijećem, velikim puzavicama koje je donio iz svoje kuće.

– Pazi dobro Ranko – imitirao je on ženski glas. – Nemoj slučajno da i jedna grančica pukne, glava će ti pući – pa nastavi normalnim glasom: – Ja joj lijepo kažem da se neće ništa dogoditi da ih vraćam odmah nakon predstave. Zar nije bolje ovako?

– Ma, naravno da je bolje. – odgovori mu čika Jova sa svoje stolice u sali – Hvala ti, Rankoni. Hvala ti do groba i nazad.

Prilazili su mu onako grupno i tradicionalno mu nabacivali u pozdrav. Kada primijetiše kako se čika Jova lijepo, ali neobično obukao. Tamnožuto-zeleno odijelo, bijela košulja na kojoj dva gornja dugmeta nisu bila zakopčana, a ispod košulje je imao tamnozelenu rolku.

– Oooo, čika Jova nam se lijepo sredio! – reče Vesna i ostali su slično komentarisali hvaleći mu stajling ili se zezali kao “za koga se on to tako lijepo sredio”, “ima li tu neka dama” i slično.

– Ovo mi je najdraža kombinacija i u njoj se osjećam mladoliko, sigurno i pun sam volje i elana – pravdao se čika Jova. – Kada sam bio mlad, malo stariji od vas sada, pa u slijedećih desetak godina, ovo je bilo u modi. Rijetko ko je od nas mlađih volio kravate, uglavnom su to bile rolke.

– Baš zgodno – reče Jovana – tako su se i košulje manje prljale.

– Da, Jovana, upravo tako – smješkao se on. – Rolke su poslije naslijedile svilene marame vezane na čvor oko vrata.

– Muškarci nosili marame?! – začudi se Nina.

– Pa šta fali? – pobuni se Dijana. – To je baš kul.

– Kod nas ništa nije bilo kul. Bilo je super i bilo je fantastično –
pojasni im on. – To je bilo u vrijeme hipi–pokreta, davno, prije sto godina.
Sačekao je malo da se djeca prestanu smijati i zezati pa reče odlučno i glasnije:
– Na rampu!

Veselije nego ikada do sada, bar se tako činilo čika Jovi, djeca posjedaše na rampu. Na njihovim licima se vidjelo nestrpljenje. Često su pogledali u satove i konstatovali da vrijeme stoji, toliko su željno čekali početak predstave.

– Čika Jovo, molim vas budite objektivni – priđe mu Dijana. – Da li da vežem kosu otraga ili da napravim kike?

– Ne mogu.

– Šta ne možete?

– Ne mogu da budem objektivan.

– Kako to, pa baš ste uvijek bili objektivni. Najobjektivnija ličnost koju ja znam.

– Griješiš, sine – nasmiješi joj se čika Jova. – Ja sam izrazito subjektivna osoba, ali sam često u pravu pa ljudi misle da sam objektivan. Sada se ona nasmiješi, a on joj doda: – Napravi onako kako ćeš se bolje osjećati jer će ti i jedna i druga frizura podjednako lijepo stajati.

– Još nikog živog od publike – promrmlja Lazo. – Daj Bože da iko i dođe.

– Polako Lazo, ima još vremena, tek je pola pet – tješila ga je Nina – Pa ni ti ne ideš pola sata ranije nigdje.

– Lijepo je jesenje popodne pa ljudi šetaju – ubaci se i Jovana. – Baš sam vidjela Vesnine roditelje, a oni će sigurno doći, još ni jednu njenu predstavu nisu propustili.

– Pa šta ćeš – nasmiješi se Vesna. – Ne žele da propuste ni jedan korak ka rađanju buduće zvijezde.

– Ooooo, što smo važni – javi se i Dijana.

Jedino su Iisidora, Luca i Vanja šutjeli i mirno čekali kada će čika Jova da počne sa završnim savjetima.

– Dobro, djeco, nemamo baš još puno vremena pa nemojmo ga traćiti. Doći će publika. U ovom gradu ima pedesetak onih koji gledaju sve naše predstave, zatim vaši roditelji i prijatelji, a valjda će doći i pozvani, ukoliko imaju pojma na šta su pozvani – reče čika Jova, a sa lica mu nije silazio smješak podrške djeci.

– Šta je to pojam? – upita Lazo, a činilo se da je pitao samo da bi nešto pitao.

– Pojam, u logici, je misao o biti, osnovi onoga o čemu mislimo, odnosno, o bitnim karakteristikama onoga o čemu mislimo – pojasni čika Jova, pa u šali doda: – Ali, što kaže jedan moj prijatelj kada ga je profesor na logici pitao šta je to pojam: “Ja o pojmu nemam pojma.”

– A kako je ona vaša školska drugarica rekla kada se zbunila? – veselo će Vesna.

– Aha – nasmiješi se čika Jova radosno – To je bilo u drugom gimnazije, na času istorije. Dala je neki nerazumljivi odgovor, znate ono kada se poslije toga može slobodno čovjek pitati: Šta je pisac time htio da kaže? – djeca se nasmijaše, a on nastavi: – Profesor je pita šta je hdjela da kaže, da to malo pojasni, a ona će njemu, onako sva zbunjena: “Nekako, nikako ne znam kako.” – svi prasnuše u smijeh.

– Moj stari je često u šali govorio: “Što se tiče toga, daleko od toga, ali prema tome dabome!”

Često je čika Jova, da bi ga djeca bolje razumjela i lakše zapamtili njegove poruke i pouke, to radio uz pomoć šale. Tako je i pisao. Svaka od njegovih dvadesetak predstava za djecu obrađuje po jedan negativan ili pozitivan pojam koji djeca sreću u svom životu ismijavajući ga. Pošto nije bilo VC–a na pozornici, on ih pozva da to što se mora sada obave, ali i to je bilo popraćeno šalom:

– Imao sam jednu komšinicu, koja je u kući držala svog cuku, tačnije kuju, koja je bila mješanac. Uveče bi je izvela u dvorište i rekla joj: “Hajde, Mazo, pikila–kakila, pa na spavanje!” Malo sačeka da smijeh utihne, pa nastavi: – Pošto na pozornici nema prostorije koja služi za te stvari, a ne bi bilo lijepo da vas u sred predstave to natjera da projurite kroz publiku, idemo svi “pikila–kakila”, pa da zatvaramo zavjesu i puštamo publiku.

Sva djeca smijući se odjuriše i oni koji su imali potrebu, ali i oni drugi jer od nadolazeće nervoze više nisu mogli mirno sjediti. On je sa Rankom dogovarao neke detalje.

– Daj, Rankoni, molim te, da čujem taj novi tonski efekat za zvonjenje telefona. Dok se Ranko penjao na pozornicu, on nastavi: – Nadam se da je bolji od prošlog. Onaj bi bio dobar da igramo nešto Nušićevo, ali ovo je sadašnje vrijeme i takve telefone više niko ne koristi. Možda ga imaju još samo oni u klubu penzionera – šalio se čika Jova, a kada je čuo novo zvono telefona, zadovoljno klimnu glavom – E, to je to. I samo, molim te pazi: koliko je važno kada počinješ da zvoniš, još je važnije da paziš kada završavaš. Ne bi imalo smisla da djevojčica digne slušalicu a da telefon i dalje zvoni, zar ne?

– Znam. Prošli put nisam vidio scenu pa tako ni onoga ko diže slušalicu, ali sada se dobro vidi, baš je i okrenuta prema meni.

– U redu. Ne sumnjam da ćeš ti to odlično obaviti. Pali svjetla u sali i zatvori zavjesu.

– Da puštam narod u salu?

– Ne, Rankoni, sačekaćemo da se djeca vrate.

Kako su zajedno izjurili tako su se zajedno i vratili. Smijali su se dok su pokušavali pronaći mjesto gdje su se zavjese spojile da tuda i uđu na pozornicu. Ranko je stajao i brojao djecu da bi bio siguran da su svi stigli.

– Osam – reče on čika Jovi. – Je l' ih ima osam?

– Da. Svi su stigli. Idi, puštaj narod u hram kulture – reče mu čika Jova i tek tada vidje da Luca stoji pored njega. – Šta je bilo, Luco? Je li neki problem?

– Nije, ovaj, jeste – zbuni se Luca, najskromniji i najstidljiviji dio ekipe – tačnije i jeste i nije.

– O čemu se radi, kaži?

– Čika Jovo, izvinite, ja sam izgubila pozivnicu ili sam je negdje zaturila,
a htjela sam je dati sestri da ona i njena drugarica uđu besplatno. Luca se blago zacrvenila.

– Pa što mi to, sine, nisi prije rekla? Da bih ti drugu. Sada više nemaš vremena da ideš kući po njih – blagim glasom će čika Jova, a na njemu se dalo primijetiti koliko mu je žao zbog toga.

– Rekla sam ja njima da dođu. Tu su, pred vratima – obradova se Luca.

– Onda je u redu. Idi i uvedi ih, a čika Ranku reci da sam ja rekao da ih pusti – ona pojuri ka izlazu tako da je čika Jova morao da dovikne za njom da požuri.

On se pope desnim stepenicama na pozornicu, reče Vesni da pusti neku muziku dok publika ulazi, a da ne bude preglasna, zatim je zamoli da pripazi da budu mirni i što je još bitnije tihi, i da on ide da dočekuje goste, pa siđe pred pozornicu. Narod je ulazio kao da kasni. Žurili su da zauzmu što bolja mjesta. Djeca su trčala sudarajući se na vratima, a kada bi sjeli, rukama su čuvali stolice pored sebe i dovikivali svoje drugare koji su stizali malo kasnije. Roditelji i zvanice sa pozivnicama su mu prilazili, rukovali se sa njim a on im je svima po na osob zaželio dobrodošlicu. Kada su mu prišli Lazini roditelji i sa njima njihova mala kćerkica, koja još nije išla u školu, on se sagnu i diže ruku za nabaciti.

– A ko je ova prelijepa princeza? Nabaci! – reče joj. – Kako se zoveš?

– Jeeeecaaa – reće stidljivo.

– Jeca? Najljepše ime baš za najljepšu djevojčicu. Koliko imaš godina?

– I po – reče ona i dalje stidljivo.

– Kako „i po“? – nasmijaše se i on i njeni roditelji. – Koliko i po? Tri, četiri? Koliko?

– Ne znam, zabovavila sam... – ona ih je gledala pogledom koji je bio istovremeno i znatiželjan tražeći odgovor na pitanje „čemu se to oni smiju?“, ali i sa malim ponosom kao da je rekla nešto jako pametno i mudro.

Kada su se uglavnom svi smjestili i još u velikim razmacima dolazili samo po neki, čika Jova isšeta do Ranka na vratima. Izašli su pred Dom i konstatovali da opet kiša pada, što se uglavnom događalo kada imaju neki od svojih programa. Dan je počeo fantastično, sunčan bez i jednog oblačka na nebu, a evo, pred sam početak predstave, počela je kiša da pada. Nerviralo ih je što ljudi vole da kasne na predstave, a oni, najradije, ne bi čekali nikoga, i počeli bi tačno u pet, pa ko je stigao stigao je, ali im je direktor naredio da moraju čekati sa početkom dvadesetak minuta uvijek.

– To ti je, Rankoni, sindrom malog grada. Ja to dobro znam jer sam odrastao u malo većem gradu od ovoga. Tako je bilo i kod nas u početku, a onda sam ja uveo, prije tridesetak godina slijedeće: Ako predstava počinje, na primjer u osam sati uveče, petnaest minuta do osam zvonim jedanput i to je znak onom na vratima da počne puštati publiku i glumcima da je publika počela ulaziti. U pet minuta do osam zvonim dva puta, što znači da se glumci pripreme za početak predstave i publici da požuri sa smještanjem. Tačno u osam zvonim tri puta, palimo reflektore, gasimo svjetlo u sali i počinjemo sa predstavom, a onaj na vratima pušta još samo one koji su se zatekli u hodniku i zaključava vrata. Dakle, oni koji su malo zakasnili, nisu vidjeli sam početak predstave i imaće problema da u polumraku pronađu svoja sjedišta, a oni koji kasne desetak minuta će ostati bez te predstave ma koliko da ulaznica imaju u svom džepu.

– Da – složi se Ranko. – I kod nas je bilo tako, ali ovdje je drugačije. Ako je neki gospodin dobio pozivnicu za predstavu koja počinje u pet popodne on tačno u pet staje pred ogledalo u hodniku, jer time počinje njegova predstava i onda lagano sa ženom pod ruku došeta do Doma kulture gdje ga mi strpljivo čekamo i ljubazno pozdravimo.

– U početku, kada sam to uveo na onim predstavama, na kojima se mene pitalo, bilo je ljudi koji su se ljutili, tražili su da im vratim novac za ulaznice i slično. Ja sam to jedva čekao pa sam ga rado pitao: „A je li, života ti, ko si ti da bih tebe čekao s početkom predstave? Pogledaj na ulaznici šta piše, u koliko sati počinje predstava? Mi smo tada i počeli, nikoga nismo prevarili, a što si ti zakasnio na početak predstave ja ti nisam kriv i to je već tvoj problem. Znači svi ovi koji su došli na vrijeme su ludi, a jedino ti si pametan?“ – opravdano se ljutio čika Jova. – Žao mi sve one djece i ostalih u sali koji moraju da sjede i čekaju dok se neka gospoda smiluje i dođe.

Ono što čika Jova nije vidio, a da je bio tu to sigurno ne bi dopustio, jeste da su djeca blago razmicali zavjese i virili kroz nastali procjep u publiku sa željom da vide da li su njihovi došli i koliko ima publike uopšte. Pored tog razmicanja zavjesa na sredini, bilo je djece koja su to radili sa zavjesama na krajevima, a Lazo i Vanja su klekli na pod pozornice i blago podigli zavjesu. To su mogli primijetiti iz sale samo oni koji su glumci u nekim drugim komedijama, a i stariji koji su se nekada, dok su još bili klinci, bavili glumom i isto tako virili kroz zavjese.

– Eno, došao je i moj djeda Luka! – radosno će Lazo. – Mislio sam da neće, boljela su ga leđa.

– Gdje je? – Upita ga Vanja pokušavajući u masi da pronađe svoje roditelje i obradova se kada vidje da je sa mamom došao i tata.

– Sjedi pored Jece, eno ih u trećem redu lijevo. Vidiš li?

– Vidim. A to je taj legendarni djeda Luka? – Lako ih je pronašao po dedinim velikim brkovima. – Ima brčine svaka mu čast.


Djed Luka se blago smješkao promatrajući publiku koja je već bivala nervozna od čekanja za početak predstave, a mislima su mu kolale razne slike iz njegovih glumačkih pokušaja. Tako mu se u sjećanje vrati i jedna dogodovština koja je i razlog ovom njegovom smješku. Bio je učenik srednje škole i igrali su sa dramskom sekcijom njihovog KUD–a komediju „Siroto moje pametno dijete“, koju je napisao Žak Konfino. Na dan premijere su igrali dvije predstave: ujutro u deset sati pretpremijeru za učenike viših razreda osnovne škole, a uveče u osam premijeru za građanstvo. Dok su ujutro vršili završe pripreme oko scene, pomagali su im i dva starija člana dramske sekcije, inače maturanti Gimnazije.

Publika je već počela ulaziti u salu kada neka od glumica dreknu:

– Ljudi, pa nema Milana!

Svi se počeše okretati oko sebe, išli su u šminkarnicu da vide da nije još tamo.

– Pa šta je sa njim? – brinuo se čika Rista, režiser. – Djeco, zna li ko, gdje je Milan?

– Otišao je sa školom na takmičenje u streljaštvu, u Zenicu – reče jedna djevojčica. – Vraća se popodne.

Kao da je neko sasuo veliku kantu hladne vode po njima. Svi se stužiše razočarano.

– A šta igra, taj Milan, kolika mu je uloga? – bojažljivo upita Hari daleko najbolji i najpopularniji komičar u gradu. – Ako je nešto manje da ja uletim umjesto njega, samo mi na vrijeme recite kada ulazim i šapnite tekst.

– Ma glavni je lik, nosi tri četvrtine predstave – reče ista ona glumica što je i otkrila da nema Milana. – Propade nam predstava.

– Ko će sada djeci u publici to saopštiti. Morali bi im i vratiti pare? – tužno će režiser Risto, koga su svi pa i djeca zvali Rile. Nakon kratke pauze, nasmija se i potapša Harija po ramenu. – Ma tako ćemo i uraditi. Ti upadaš umjesto Milana.

– Ali ja nemam pojma o čemu se radi u predstavi. Nisam bio ni na jednoj vašoj probi – branio se Hari.

– Nema veze, dok te budu šminkali objasniće ti o čemu se radi u predstavi. Nas dvojica – pokaza na Harijevog druga – ćemo, jedan s jedne, drugi s druge strane, šaputati tekst. Zavjesu nećemo sasvim otvoriti, taman toliko da stanemo iza njih. Važi li? – pruži mu ruku Rile i ovaj je uz smješka prihvati.

– Ma važi, hajde da probamo i to.

Tako je i bilo. Sama komedija je bila jako smiješna ali ju je Hari, što namjerno, što nenamjerno, učinio još smješnijom, tako da su glumci imali živu muku da se i oni ne nasmiju kao što se smijala publika i oni sa strane na pozornici. Hari se trudio svim silama. Govorio je ono što su mu šaputali, ali oni mu nisu šaputali samo replike nego i kretnje. Rile mu, jedared šapnu:

–U pravu si, ustani! – a Hari to reče kao jednu repliku:

– U pravu si., ustani! – tada vidje da mu obojica daju znak da ustane, pa se izvadi: – A, ne, ja ću da ustanem!

Ili, nešto kasnije mu drugar šapnu:

–Sada moram da idem da se registrujem – što je on to izgovorio malo prošireno i pogrešno, naravno:

– Sada moram da idem da se registrujem. Znaš kupio sam kola, pa ih moram registrovati – kada mu je Rile pokazao svoju burmu, Hari je to skontao pa dodao: – Ali prije toga moram da se registrujem kod matičara, znaš, ja sam se oženio.
Na to mu je drugi glumac rekao:

– Naravno da znam. Ja sam ti kum.

Smijeh se orio salom i djeca nisu znala da to nije bilo ni napisano ni režirano, a čitava predstava je bila puna toga. Smijali su se svi i za vrijeme ručka, prepričavajući razne replike i momente iz te veoma uspjele predstave. Naravno, za premijeru je stigao i Milan glumac, objasnio je kako profesor predvojničke obuke nije htio da čuje ni za kakvu dramsku predstavu, uz tvrdnju da je škola na prvom mjestu.

Nekoliko dana kasnije, sjećao se deda Luka, zaustavio ga je prijatelj njegovih roditelja, neki čika Kovač i pitao ga šta je to bilo sa predstavom i reče:

– Kada mi se kćerka vratila sa jutarnje predstave uplakanih očiju ja sam prvo pomislio da je bolesna ili da joj se nešto ružno desilo. Ona mi je objasnila da su to suze od smijeha i pola sata nam je prepričavala najduhovitije momente iz predstave. Uveče smo otišli žena i ja da gledamo tu komediju. Bila je dobro pripremljena i duhovita, ali ništa nije bilo od onoga šta je kćerka vidjela.

On mu je ispričao cijelu priču i tada je čika Kovač odao priznanje mladom Hariju glumcu, rekavši da ga čeka lijepa glumačka budućnost. Nije pogodio. Kada se Hari vratio iz vojske, zaposlio se i oženio, te počeo da stvara porodicu i lagano stari.


Stajali su pre Domom kulture promatrajući kako se dan polako pretvara u veče. Poslije će biti noć, a onda će postati juče. I kiša je već skoro sasvim prestala da pada. Čika Jova pogleda u sat pa reče Ranku:

– Rankoni, ja odoh na pozornicu da oni moji ne podivljaju. Ti već ako moraš ostani još ovih pet minuta pa zaključaj i dođi.

Ranko mu sleže ramenima sa izrazom na licu kao da će reći: „A šta ću kad moram“, ali ništa nije rekao. Dok je prolazio između redova skoro pune sale, bilo ih je duplo više nego što je očekivao, smješkao se i pozdravljao lijevo i desno. Prvo je nekolicina zapljeskala, a poslije su se pridružili i ostali. Bilo mu je neprijatno jer je osjetio nestrpljenje poštenih ljudi i dobre publike koja je zbog nekolicine onih koji nisu takvi, morala obavezno da čeka na početak predstave, petnaestak minuta nepotrebno. Pope se desnim stepenicama i pomjeri zavjesu sa strane. Kada stupi na pozornicu odmah mu pritrčaše svi, i svi su istovremeno govorili, u stvari jako su glasno šaputali. On blago podiže lijevu ruku u visini ramena i svi se umiriše. Davno im je rekao:

– Djeco, slušajte pažljivo. Ovo je jako važno da zapamtite. Kada ja podignem ovako ruku to će vam biti znak da vas vaš čika Jova moli, tačnije preklinje da ušutite i da se smirite. Da ne moram svaki put sa vama da se nadvikujem. Jesmo li se dogovorili?

– Jeeesmooo!

Sve generacije djece su se poslije strogo držale tog dogovora. Nekada se, istina, znalo dogoditi da neki novi član sekcije, ne znajući za taj dogovor, nastavi govoriti ili se smijati, ali kada vidi da su se svi sem njega umirili, ušuti i brzo se prilagodi situaciji. Tako je bilo i sada.

– Slušajte. Vi ste najbolji, ne treba da se brinete. Publika ne zna tekst i prvi put u životu gleda ovu predstavu. Ako se, slučajno desi, da neko od vas zaboravi tekst koji treba da kaže ili mu zbog treme mozak jednostavno zašteka, ili ako se sjetite nečega što bi se moglo reći, a što nije u tekstu vi recite, ali govorite to istim glasom kao i ostali svoj tekst. Ako ne uradite tako ili ako se ispravite u tekstu nakon što ste nešto pogrešno rekli, publika će tek tada shvatiti da ste pogriješili i smijaće vam se. E, vi poslušajte svoga čika Jovu, govorite ovako kako sam vam rekao i nećete im pružitii to zadovoljstvo. I još nešto, najvažnije. Sto puta sam vam rekao, ali moram ponoviti i sada, ni slučajno nemojte, dakle, ni u kakvoj situaciji kolegi na sceni šaputati tekst, bilo da ste na sceni bilo da ste iza. Imamo dva šaptača, a tu smo još čika Ranko i ja i to je, vjerujte mi, više nego dovoljno.

U tom momentu skupa na pozornicu dođoše Jovana i Ranko.

– Hajde, djeco, svi na svoja mjesta, počinjemo.
Djeca zauzeše svoje pozicije na sceni, a on se okrenu Ranku; istovremeno mu je i pokazivao i tiho govorio šta da radi, jer je znao da će, čim se upale reflektori, publika početi aplaudirati; pokaza prstom u salu i otvori do tada stisnute šake – Upali reflektore! – Ranko pritisnu dva zelena dugmeta na šal–tabli koja je bila okačena na zid pored njega i začuše se dva poznata zvuka “klik”, nakon čega se prolomi aplauz. Znali su da su upaljeni reflektori, potom prstom pokaza iznad zavjese i prstima učini da izgleda kao da makazama siječe nešto.
– Ugasi svjetlo u sali! – opet se začu “klik”. A on poče da okreće prst iznad glave kao kada se kauboj sprema da baci svoje laso i brzo se povlačeći prema svojoj stolici – Zavjesa!

Ranko je lagano otvarao zavjesu i začu se blagi žagor u sali. Publika je tiho komentarisala scenu i djecu na njoj. Vesna je uz pomoć percepcije čekala čika Jovin znak da počne ne gledajući ga. Kada se publika smirila, čika Jova pokaza prstom na nju i ona progovori glasom zrele glumice iako joj je ovo bila tek treća uloga:

– Što si, Vesnice, tako dosadna!? Nisam ti ja učiteljica pa da te ispitujem pjesmicu.

Publika je bila mirna i lijepo je pratila predstavu tako da nije morao, bar za sada, upozoravati djecu da govore glasnije. Kasnije, kada se djeca malo zamore moraće i to. Jedino im je nekoliko puta pokazao da govore sporije. Sve ostalo su radili kao da im je ovo već deseta, dvadeseta repriza, a ne premijera. Iz publike su sijevali blicevi, a jednog momenta je vidio i tv snimatelja lokalnog dopisništva kako se popeo na drugi stepenik lijevih stepenica za binu, ali nije htio iz pristojnosti ići dalje. Ranije je čika Jova imao problema sa nekim od fotografa koji su se za vrijeme predstave penjali na pozornicu, hodali između glumaca i fotografisali ih u sred predstave. Jedared je jednoga povukao za jaknu unatrag tako da se ovaj srušio van scene pored njegove stolice na pod. Pošteno ga je tiho izružio i poslao na stražnji izlaz sa scene van.

– Nije, djeco, dovoljno misliti da ste kulturni i pristojni – govorio je djeci objašnjavajući taj incident. – treba to i biti.

Taj se fotograf kasnije žalio na njegov postupak direktoru Doma kulture, ali mu je ovaj rekao da je čika Jova pravilno postupio i da je krajnje nepristojno za vrijeme pozorišne predstave penjati se na pozornicu i tako narušavati čaroliju koju ona nudi.

Predstava je tekla lijepo i bio je potpuno zadovoljan. Čekao je trenutak kako bi pokazao maloj suflerki Luci nešto. Uvijek je volio djecu podučavati nečemu ali onako blago, nenametljivo, da ona to i ne osjete, ali da zapamte pa kada im to u životu zatreba da se sjete. Kada je taj momenat bio blizu on se nagnu prema njoj:

– Sada ćeš, sine, vidjeti kako je to kada se publika smije sa zadrškom.

– Kako mislite “sa zadrškom”? – upita ga ona.

– Ma to ti je ono, prvo ide komična replika, par sekundi pauza pa smijeh. Kontaš?

– Da – reče ona.

Kada je telefon zazvonio a Dijana, Vanja i Lazo se prepirali ko će da se javi, uleti mala Isidora, obavi kratak razgovor sa mamom i izjuri, ovo troje ostadoše skamenjeni. Odlično su to odglumili. Potom Lazo pade, a Vanja odglumi da nije stigao da ga uhvati.

– Šta ovo bi?! – čudio se Lazo sjedeći na podu.

– To ti je, dragi druže moj, tajfun – reče Vanja.

– Tajfun?! – i dalje je Lazo glumio čuđenje.

– Da, tajfun – reče Vanja pomažući mu da ustane. – To ti je sada protutnjao preko ove terase pravi pravcati južnoamerički tajfun, jedan od najbržih vjetrova na svijetu.

– A otkud ti to znaš?! Jesi li ikada vidio taj američki tajfun?! – upita ga Dijana pakosno.

– Nisam. Mislim, jesam u filmovima, ali ga nisam vidio onako, uživo – pravdao se Vanja – Bože, što mi se opet ide u Ameriku, ne mogu vam objasniti.

– Kako to, opet ti se ide u Ameriku? – dodade i podsmjeha malo svojoj pakosti Dijana. – Pa ti nisi nikada ni bio u Americi?! – na to se Vanja nasmiješi i
nerežirano namignu Lazi, što se čika Jovi posebno svidjelo.

– Nisam, ali mi se neki dan jako išlo u Ameriku i danas mi se opet jako ide, a ne mogu – obojica se nasmijaše i nabaciše sa dvije ruke kao košarkaši kada postignu koš.

– Dobar ti taj fazon, moram ga zapamtiti – reče veselo Lazo.

Prije nego je Vanja pomenuo Ameriku, čika Jova upozori Lucu da obrati pažnju i da će se dogoditi ono o čemu joj je maločas govorio. Nakon te duhovite Vanjine replike i njihovog košarkaškog pozdrava, publika je tek tada reagovala smijehom.

– E, ja ti fazona! – reče Dijana i izađe sa scene.

– U pravu ste! – reče mu Dijana sa smješkom zahvalnosti i okrenu se svom tekstu.

– I Vanja je bio jako zadovoljan kako je tekla predstava, a vidio je i na ostalima. Posebno mu se dopalo kada je vidio da se uvijek ozbiljni čika Ranko od srca smije i kako uživa. Uspio je baciti kratak pogled dok je dizao Lazu sa poda i na čika Jovu i tu je vidio zadovoljni osmijeh. Atmosfera je i dalje rasla, približavala se završnica predstave i čika Jova je bio uvjeren da će sama zadnja scena, koja je bila najefektnija donijeti svima radost.

– Djeco, dolazi najvažnije! – govorio je onima koji su bili van scene. – Ne smijete ni sekundu ranije, ali ni sekundu kasnije ulaziti. Zapamtite: Hodajte brzo, a govorite sporo i razgovijetno. Postepeno dižete glas pa ćete time pokazati svoju navodnu ljutnju.

Na sceni je bila Dijana, sjedila je u pletenoj fotelji i birala brojeve na telefonu. Utrčava Vesna i već sa vrata viče:

– Stani, Jelena, šta to radiš?

– Telefoniram – hladno će ona.

– Vidim da telefoniraš – prstom prekine vezu. – Ali ne znam kome
telefoniraš i zbog čega telefoniraš?
Tada Vanja ulazi ljutito.

– Da možda ne javljaš Natašinoj mami da sam ja razbio njenu dragu uspomenu iz Kine?

– Ja je nisam razbila – pravdala se Dijana –što bih je ja razbila?

– A što ne bi? – uđe i Nina; okupili su se oko nje napravivši polukrug i govorili jedno za drugim sa svih strana.

– Kako možeš pričati da smo je ja i Marko razbili, kad je nismo ni vidjeli, a kamoli još i razbili? – unio joj se Vanja u lice toliko da je čak i samu Dijanu iznenadio, jer je bilo dogovoreno da se samo malo nagne da bi publika vidjela ko govori.

– Nikome ja ništa tako nisam pričala! – stavi obje ruke između njih dvoje, tako je malo i ona doprinijela nadgradnji predstave. Kod čika Jove to opet izazva smiješak i klimanje glave. Sada se i Nina nagnu prema njoj, a Vanja se povuče, kao da su to sto puta probavali:

– Jesi, Jelena, ti si rekla da su njih dvojica razbili tu skupocijenu vazu iz Kine.

– Nisam ja rekla – panično se branila. – Nataša je mami rekla da su joj Marko i Nikola rekli kako sam ja razbila tu vazu!

– Nikome ja nisam ništa rekao! – dreknu Vanja toliko glasno da su se svi, pa i on sam prepali.

– Ni ja. Mi se tim poslom ne bavimo – ulazi žurno Lazo. – Nećemo Jeleni posao da uzimamo. To je njen posao.

– Molim?! – zaprepasti se Dijana, tako fantastično da je čika Jova pomislio: “Niko kao djeca ne može da se igra!”

– Voliš otračati nego se hljeba najesti! – reče Vanja normalnim glasom, vjerovatno je osjetio da je maločas bilo prejako.

– To nije istina – pravdala se uporno Dijana – Štaviše, to je laž, velika, najveća laž koju sam ja čula u svom životu.

– Jok, ja tračam – dobaci Nina sa puno sarkazma.

– Oni su u pravu, Jelena – nagnu se prema Dijani i blagim glasom reče: – Nemoj se ljutiti. Stvarno mnogo tračaš.

Vanja fintira kao da snima kamerom, a ostali se smiju, svi sem Dijane koja ih u čudu gleda.

– Nasmiješite se, ovo je... – Vanja uzviknu, a svi ostali, sem Dijane sa njim u glas – SKRIVENA KAMERA!

– Vidiš, Jeco, kako je to kada te neko na pravdi Boga otrača – reče Lazo dok se svi smiju, a Dijana zbunjeno gleda oko sebe – pa ti moraš da se braniš?

– Vidim – postiđeno reče Dijana.

– Morali smo se malo našaliti sa tobom da bismo te izliječili od tog ružnog običaja – pojasni joj Vesna.

Još su se malo zezali. Čika Jova je držao Isidoru za rame kako bi joj dao znak kada da uleti. Kada je ocijenio da je došao pravi momenat, on je blago gurnu i reče:

– Sada, idi, žestoko! – ona uleti uzbuđeno.

– Nataša, Nataša, razbila se mamina plava vaza iz Kine!

– Šta!?! – zaprepastiše se svi.

– Šalim se, šta vam je? – smješkala se pomirljivo Isidora. – Samo se malo šalim?!

– Ma daću ti ja šalu, samo da te dohvatim! – dreknu ljutito Vesna i pojuri za Isidorom, a istovremeno jurnuše uz veliku galamu i ostali.

Nekoliko sekundi je trebalo da publika krene sa aplauzom, a Ranko, dobivši od čika Jove znak, brzo zatvori zavjesu.

Bilo je više nego lijepo vidjeti sve te presretne okice iz kojih je prosto iskrila radost i ljepota mladosti i svima je na licu blistao osmijeh sreće i beskrajne radosti. Ljubili su se, grlili i skakali od sreće. Trčali su, čestitali i primali čestitke, i od čika Jove, i čika Ranka, pa opet se međusobno grlili, ljubili i skakali radosni do neba.

Čika Jova ih je prvo malo pustio da se raduju, a onda, pošto aplauz iz sale nije jenjavao pozva ih da se umire i pripreme za odjavu kada će biti predstavljeni publici koja ih željno iščekuje. Kada su se djeca umirila, dade Ranku znak da otvori zavjesu našta se aplauz pojača. Čika Jova je zadržavao Jovanu pruženim dlanom ruke prema njoj, a kada je aplauz stišao on joj dade znak da izađe na scenu i pročita odjavu i predstavi publici mlade aktere upravo odigrane premijere.

Jovana je pozravila publiku, predstavila svakog aktera po na osob, djeca su ne krijući radost izlazili i klanjali se prezadovoljnoj publici. Na kraju je rekla da je scenografiju uradio čika Ranko, a da je komediju napisao i režirao čika Jova. Obojicu ih je publika dobro znala, cijenila i, naravno, pozdravilaa toplim aplauzom. Zatim su djeca sjurila u publiku do svojih roditelja, rođak i prijatelja. Čika Jova ih je pustio izvjesno vrijeme, a zatim reče Vesni da ih okupi na binu radi fotografisanja za uspomenu.

– Sliiiikaaaanjeeee! – povika Vesna, a njoj se pridružiše Jovana i Nina.

Vanja se jedva probio do svojih roditelja koji su stajali u prolazu ka izlazu iz sale. Dok im je prilazio vidio je da se oboje smiju i da su zadovoljni, a kod mame je vidio i suze. Naravno, znao je on da su to suze radosnice. Tata ga diže u naramak, a mama čvrsto zagrli i poče da ga ljubi.

– Odličan si bio, ljubavi moja. Čestitam ti! – govorila je mama između poljubaca. Tata ga spusti i poljubi u kosu te reče:

– Bravo, majstore. Čestitam i ja. Svi ste odlični bili u šta nisam ni sumnjao.

– Nisi se, tata, pokajao što si propustio utakmicu?

– Nisam, sine. Propustio bih i sto utakmica za jednu tvoju predstavu.

Tada do Vanjinih ušiju stiže poziv na zajedničko fotografisanje.

– Moram da idem, pravimo zajedničku fotku, a poslije imamo malu zakusku u holu. Dolazim kući čim se to završi. Ćao – reče i odjuri prije nego su mu išta stigli reći. Njih dvoje se pogledaše, slegnuše ramenima i nasmiješiše se jedno drugom. Ostadoše samo da vide kako će se slikati glumci pa će odšetati kući.

Lazi djeda Luka nije dao da ide od njega, šaleći se, naravno. I njegovi su bili oduševljeni, a čak ga je i sestra Jeca poljubila i rekla mu da je bio najbolji. On je ipak uspio da se izmigolji iz djedinog zagrljaja i da odjuri na pozornicu.

Nakon svake premijere akteri su se slikali sa svojim scenografom i režiserom, a kadkad su se znali pridružiti i nekoliko onih koji su pomagali pri realizaciji premijere. Obavezno su tradicionalno pravili po dvije fotke: jednu normalnu i jednu sa smješkom i mahanjem u pozdrav i uspomenu, ali i da bi dolazećim generacijama mogli pokazivati kako je njima bilo lijepo na “daskama koje život znače”. U holu je bio priređen mali koktel sa puno sokova i grickalica.

Za djecom u salu lagano siđe i čika Jova primajući čestitanja od razdraganih gledalaca. Tu je bila i tv ekipa lokalnog dopisništva. Kada mu je dopisnik prišao i zatražio da dâ izjavu za tv, on se nasmiješi i blago reče:

– Ma koga još interesuje šta starac misli i govori? – pokaza rukom na svoje presretne glumce i njihove roditelje. – Njih, drugar pitaj, oni će ti to puno ljepše reći i dočarati svoju sreću i uspjeh. Na njima svijet ostaje i to su ti budući kreatori kulture.

Potom je blago potapšao novinara po ramenu i uputio se ka izlazu iz sale. Išao je da vidi da li je koktel već pripremljen i da uhvati malo svježeg vazduha.


Djeca su još uvijek prepričavali detalje sa predstave, kako su pogriješili i kako su se “vadili” i slično. Sa njima na koktelu je bilo i nekoliko članova dramske sekcije starije grupe. Oni su im srdačno čestitali hvaleći ih po na osob i za svakoga su našli nešto za posebno naglasiti i pohvaliti. Tu je bila i Kaća sa kojom su razgovarali kada su došli na svoju prvu probu. Ona im priđe, zagrli ih i reče:

– Čestitam, momci, bili ste najbolji. Ne pamtim da sam ljepšu predstavu gledala. I, jeste li zadovoljni?

– Jesmo, reče Vanja.

– Dodirnuli smo snove i znam sigurno da će nam životno opredjeljenje biti gluma – reče Lazo, a Vanja doda glasom koji je i tvrdio i obećavao:

– Definitivno!


Kraj.



Riječ urednika:

POKRIVKA SNOVIMA

Ne može postojati dobar narod, bez dobrih maštara, snovara i dece. Jedan od onih privrženika dece je i naš Savo Škobić. Kada kažem naš, mislim na nas decu, ma koliko godina da imamo. Nisam ja star, ja sam  davno odrastao. Od starosti me On brani, njegova reč i misao. A on je mlad, on odrasta u nama. Kuda bi da  ga nije, i ne samo njega, nego i čika Jove Zmaja, čika Grima, i čike Duška Radovića i Ljubivoja Ršumovića, Dragana Radulovića, Duška Trifunoviće, Toda Nikoletića? Otišli bi u neke samoće, šume bez slavuja, pčelinjak bez bruja, na reku bez žubora i more bez mravora. Mislili bi da je leptir konfeta, da je preskakanje lastiša trening za skok u vis. Ajde, molim vas lepo, ko bi umeo da svira svirlu. Niko, dabome, svirala je istrument koju svira vetar, beba kada zplače, zvezda fijukalica, to je ona koja ima repić, sviralu sviraš i kada spavaš... Eto, malo bi mi znali, da nam nije tih ČIKA, a naročito Čika Sava Škobića, Čika se piše velikim slovom zbog tolikih zasluga. Mislite da nije po pravopisu, jeste, sa čika, započnete rečenicu.

E, naš čika Savo Škobić, od kako je naučio slova, posvetio se deci. Mislim, još kao dete bio je dete, a sada kada su drugi deca, on je opet dete. Da nije, ko bi smislio tolike pesmice i pričice o deci, pa ko bi nas (mislim Vas), dabome i nas, koji smo kobejagi stari, naučio da glumimo, da igramo po pozornici i dvorištu, u učionici, i gde god stignemo da  oslobodimo i osvojimo neki prostoir. E, taj Škobić Savo iz Republike Srpske, taj je toliko izmaštao nekih drangulija, da nam i u glavi veselo čangrlja... Mnogi u Republici Srpskoj zavide Višegrađanima, ne zbog ćuprije, Kanegrada, Ive Andrića i one pesme Višegrade grade... Zavide zbog ljudi koji znaju, da nema većeg bogatstva od smeha dečijeg i posvečenosti ljima. Zavidnih, valjda, što Višegrad ima čika Sava Škobića, koji je podetinjio još u detinjstvu. I što je "najgore" rešio da takav ostane. Savo se "raspucao" pesmaricama, rastrinao se nesečebim opiljcima i poljupcima, nije samo to, nego ga izvlače iz gitara poklona rođendanskih, ljubavnih i java i jadanja. I, evo ga opet, kako, malo se uozbiljio, odrastao, pravo pred nas sa romanom DOHVATI SNOVE.

E, baš nam je zadao metu. Baš mu ovo nije drugarski. Da je kazao, dohvati

čokoladu ili teglu u ostavi, sijalicom jabuku na grani, pa i mesec... Razumeli bi. Ali, dohvati mesec. Mnogo je Čika Savo. Podmitih te velikim Č, da ako poslušaš, pa nam malo snove primakneš.

Ovo je roman posvečen deci i omladini, njihovoj mašti i snovarju. A, šta da radimo sa "ozbiljnim svetom", onim sa kravatama, žaketima, unduliranim i tako

dalje...? Ma, drug ja Savo, ima tu snova i igre za svakoga. Nikoga on u ovom romanu nije zakinuo. Sve nas je upleo i umaštario. Na nama je, svima nama, da čitamo i radujemo...

Šta, nisam ništa prepričao iz knjige. Molim ću lepo, ko je prepričavao snove. Ja sam uzeo iz romana ono što je moje. Vi čitajte i uzimajte. Kako naprimer, da pojedem nečiju čokoladu, i prepričam koliko je slatka, Jel tako? Tako je, Eto...

                                                      Sobodan Ristović, književnik